Izlazak iz tiska Zvjezdanih jurišnika gotovo idealno se poklopio sa premijerom filma napravljenog po tom kontroverznom romanu Roberta A. Heinleina (1907-1988). »Zagrebačkoj nakladi« bi se ovaj odličan marketinški potez još bolje isplatio da se film nije pokazao tako lošom reklamom za knjigu.

    Heinlein je u svijet pulp magazina poput Astounding Science Fiction ušao 1939., gotovo istovremeno kada i Isaac Asimov, ali sa značajnom razlikom da je Heinlein tada imao već skoro 30 godina i uspješnu karijeru mornaričkog časnika, naprasno i nevoljno prekinutu zbog zdravstvenih razloga. Nizom priča i, kasnije, romana u kojima su dojmljivost, unutarnja logika i originalnost redovito dominirale nad literarnim vrijednostima, Heinlein je prvi dosegao i trajno zadržao nacionalnu popularnost. Od 1947. godine cijenjeni srednjostrujaški izdavač »Scribner« počeo je sa izdavanjem niza Heinleinovih omladinskih romana od kojih je u ovom kontekstu najzanimljiviji Svemirski kadet (1948) gdje Heinlein odaje poštu Mornaričkoj akademiji.

    Heinleinova idilična karijera naglo je ušla u kotroverznu fazu s njegovim pokušajem da i Zvjezdane jurišnike plasira kao omladinski roman. Dugogodišnji izdavač odbio ih je zbog uznemirujuće surovosti i dvojbenih političkih poruka. I pored znatnih otpora za ovaj roman ipak je dobio nagradu Hugo 1960. godine. Slično se ponovilo sa još beskompromisnijim slijedećim romanom Stranac u stranoj zemlji (1961) koji je stekao kultni status među šezdesetosmaškom studentskom populacijom. U nastavku karijere, sve do smrti, Heinlein je uglavnom pisao teško čitljive knjige, u kojima su (nezdrave) političke i društvene ideje gušile likove i akciju. Naznaka takvog razvoja može se odčitati već u ...jurišnicima koji su literarno neujednačeni zbog čestog skretanja u eseističko-didaktičke vode. Pogledajmo što ipak čini Zvjezdane jurišnike provokativnim i nakon gotovo 40 godina.

    Heinlein u visoko obrazovanoj i snažno motiviranoj vojnoj eliti i izvanredno obučenim i opremljenim profesionalnim vojnicima pronalazi garante opstanka ljudske vrste u skladu sa shvaćanjima socijalnog darvinizma. I više od toga, u veteranima koji su časno odslužili dvije ili više godina prepoznaje jedinu skupinu građana koja je na rigoroznim testovima dokazala da im je dobrobit zajednice važnija od vlastitog života. Logički dosljedno za Heinleina samo takvi veterani zaslužuju opće pravo glasa, a svi »civili« i još aktivni vojnici potpuno su isključeni iz procesa donošenja vitalnih odluka. Koliko god je lako s intelektualnim gnušanjem odbaciti ovakve zamisli s druge strane je očito da opće pravo glasa stavlja veliku moć u ruke mnogih koji s njom postupaju sebično ili neodgovorno.

    Svijet Zvjezdanih jurišnika ugrožavaju Kukci, nedvosmislena metafora za kineske komuniste sa kojima se Amerika u to vrijeme hrvala u Koreji. Heinlein se ne trudi prikriti izvor inspiracije pa je ova knjiga jedan od klasičnih produkata hladnog rata. Tu negdje leži i osnovni razlog dugom ignoriranju Heinleinovog opusa na ovim prostorima.

    Idealiziranjem drastičnog vojnog drila u kojem usput otpadaju tri četvrtine dobrovoljnih kandidata (obuka elitnih komandosa u ovogodišnjem filmu I. G. Jane kao da je kopirana iz ...jurišnika!), veličanjem vojničkog života i dominantno muškog elitizma snage, discipline i vještine, Heinlein je, ne sasvim dobrovoljno, postao intelektualni zaštitni znak libertarijanizma i survivalističkog pokreta. Radi se o desnom, para-fašističkom anarhizmu, čija je osnovna postavka da kultivirano, civilizirano društvo pitomih građana neće moći zaštititi integritet pojedinca kad nastupi Velika kriza. Značajan broj Amerikanaca zato vježba borilačke vještine, gomila oružje i održava bunkere i skloništa na privatnim imanjima, vjerujući da će u trenutku prirodne ili nuklearne katastrofe preživjeti samo najjači i najpripremljeniji. Takav svjetonazor i preokupacije obično idu ruku pod ruku sa bijelim rasizmom, vjerskim radikalizmom, ksenofobijom i latentnim terorističkim sklonostima. Ovom idejnom krugu pripadaju i bombaši iz Oklahoma Cityja kao i grupa koju su u kontroverznoj akciji pobili agenti FBI u Wakou. Znanstvena fantastika na vojne i vojničke teme nakon ...jurišnika neizbježno ih tangira, bilo da se radi o antimilitarističkom (npr. Joe Haldeman) ili afirmativnom (Jerry Pournelle) pristupu.

    Gotovo istovremeno sa premijerom Zvjezdanih jurišnika američkim gledateljima predstavljen je i Poštar, koga je po romanu Davida Brina režirao i odglumio Kevin Costner. Poštar (1985) je najpoznatiji primjer novijeg trenda SF romana koji razmatraju moguće ishode nakon ograničene prirodne ili nuklearne katastrofe. Ono što Poštara suprostavlja Heinleinu jeste Brinov stav da bi katastrofom načeto društveno ustrojstvo dotukli upravo survivalisti, jer bi u uvjetima panike i rasula započeli rat svih protiv svakoga i tako uništili osjećaj zajedništva i solidarnosti. Brin, dakle, u desnim radikalima vidi petu kolonu neobarbarizma. Ima naznaka da su autori tog filma značajno odstupili od postavki romana, baš kao što je to slučaj i sa Zvjezdanim jurišnicima.

    Nakon višegodišnjeg odugovlačenja ekranizacija Zvjezdanih ratnika povjerena je Paulu Verhoevenu (1938), Nizozemcu na trajnom radu u Hollywoodu. Na HRT je upravo završen ciklus njegovih američkih filmova. Verhoevenov opus provocirao je stvaranje dva otprilike jednako velika kritičarska tabora od kojih ga jedan smatra najboljim a drugi najgorim aktivnim filmašem. Hladnija analiza pokazuje da je Verhoeven sposoban režiser, sa jakim vizualnim nervom i značajnim talentom za (seksualnu) provokaciju. Svoj vrhunac dosegao je u prvom pravom holivudskom projektu Krv i meso iz 1985. godine, brutalnom rekonstrukcijom vremena renesanse, sagledanog iz perspektive najamnih vojnika. Slijedio je Robocop (1987), priča o čovjeku-stroju visoke zanatske vještine i pomalo kartonskih likova. Raskošni SF Potpuni opoziv (1990) naslonio se na intrigantnu priču Sjećanja na veliko (1966) Philipa K. Dicka. Zbog nedovoljno uvjerljivog Arnolda Schwarzeneggera i pretjerane patetike dosegao je tek razinu omladinskog filma za nove klince kojima su Zvjezdani ratovi premlaki. Značajno je da su oba navedena naslova čistokrvni »starinski« SF, za razliku od cjenjenijih naslova iz tog vremena, poput Aliens (1986) ili Predatora (1987) koji kombiniraju SF sa stravom i ratnim filmom. Nakon silno precjenjenih Sirovih strasti (1992) i ledenih Showgirls (1995) Verhoeven se vratio specijalnim efektima i klasičnom SF-u samo da bi priredio još jedno razočarenje.

    Nevjerojatno je do koje su mjere autori filma iznevjerili slovo i duh jedne od najpopularnijih knjiga američkog SF-a. Sve što je u knjizi važno ili naglašeno - sazrijevanje kroz rigoroznu obuku, inventivan i uvjerljiv repertoar oružja, doktrina i taktika marinaca daleke budućnosti, časnički kodeks srodan samurajskom, ključno pitanje odgovornosti - u filmu je minimalizirano ili okrenuto na glavu. Filmski jurišnici djeluju kao gomila trapavih, na brzinu obučenih pubertetlija, koji se u akciji ponašaju imbecilno i ginu kao mušice. Njihove motivacije dominantno se vrte oko suprotnog spola, sa dopisanim djevojačkim likovima od kojih kod Heinleina gotovo nema ni traga. Muško-ženski sastav postrojbi očiti je ustupak trenutnoj diktaturi političke korektnosti, a Verhoevenove seksualne provokacije sa mješovitim tuširanjem i prigodnim seksom milion su svjetlosnih godina daleko od tihe čežnje Heinleinovih vojnika, koji nisu sigurni da nešto tako bajkoliko kao što su to ženska stvorenja stvarno postoji.

    Scena bičevanja i tvrdi idealizam časnika-invalida ubačeni su u film bez konteksta koji je u knjizi detaljno elaboriran, pa se doimlju kao proizvoljne ekscentričnosti. Opće šarenilo filma estetski je bliže najjadnijem američkom televizijskom kiču nego suhoparnoj i sumornoj atmosferi samozatajne koncentracije na racionalnu djelotvornost koja je glavno obilježje knjige. Verhoeven je dopustio da mu prvi plan preplave kukci generirani na računalima, a istovremeno je propustio predstaviti marince kao ekstremno efikasnu i izvježbanu vojnu silu. Nasuprot tome vojna akcija u koju Heinlein naprasno baca čitatelja u uvodnom poglavlju knjige vrhunski je primjer znanstvene fantastike na vojne teme i tempom i uzbudljivošću može se mjeriti sa najžešćim adrenalinskim scenama iz Aliensa ili Predatora. Neshvatljivo je da je Verhoeven gotovo potpuno odbacio akcijski potencijal koji mu je knjiga servirala na dlanu.

    Ako ste se pokajali što ste platili ulaznicu za film ipak dajte knjizi šansu. I ona će vas najvjerojatnije uzrujati, ali na daleko pošteniji, dosljedniji i ozbiljniji način. Činjenica da smo postkomunističko i postratno društvo dodatno za nas aktualizira ovaj nebrušeni dragulj »zlatnog doba« američkog SF-a.

Tonko Kordić