|
|
|
|
|
|
|
|
|
Likantropi...priča je vjerojatno stara koliko i ljudska rasa. Svijet je pun legendi o
'onima koji mijenjaju oblik'. Priče o vukodlacima donijeli su Slaveni i Germani, Američki su
indijanci pričali o ljudima pticama dok su mnoga Afrička plemena obožavala ljude Leoparde...
Zašto je to tako probat ćemo razjasniti poslije ovih citata:
Vukodlaci su otporni na starenje i fizičke bolesti. To je posljedica stalnog regeneriranja njihova tijela. Po nekima mogu biti ubijeni samo ako im se unište ili trajno oštete srce ili mozak (npr. pomanjkanje kisika). Dok se nalazi u obliku vuka, Vukodlak zadržava sve intelektualne osobine koje ima kao čovjek. To objašnjava izbjegavanje zamki i prepoznavanje žrtava. Postoje više načina da se postane vukodlak: magičnim stjecanjem likantropije kroz ritual, prokletstvom, ugrizom drugog vukodlaka i rođenjem. U svim slučajevima krv postaje uprljana ili prokleta. U nekim slučajevima sposobnost mjenjanja oblika može biti kontrolirana. To se najčešče izvodi talismanima ili nekim prirodnim napitcima. No transformacija većinom dolazi neredovito. Vukodlaci su uglavnom veći od normalnih vukova i imaju posebnu želju za ljudskim mesom. Izvadci iz Komestorove 'Historice Scholastice' iz 13. stoljeća. Po ovome vidimo da su naši preci čvrsto vjerovali u likantropiju. 1886 godine R. L. Stevenson piše knjigu o Vukodlacima (Dr. Jekyl i Mr. Hyde), u ovome stoljeću ubacuje se Hollywood i likantropija postaje samo bajka i priča za malu djecu. To je razmišljanje koje nam pomaže da mirno odemo spavati ali da li je istinito? Našoj su generaciji od početka pričali da takva stvorenja ne postoje. No te su legende morale početi od nečega. To 'nešto' je sigurno izobličeno i preuveličano kroz stoljeća, ali koliko god to bilo beznačajno ostaje činjenica da današnje društvo u to ne vjeruje. Novine već pola stoljeća pišu o nestalim ljudima ili nerazjašnjenim ubojstvima. Kako bi policija reagirala da im javite da ste vidjeli vukodlaka ili čak vuka u gradu? Smijala bi vam se... |
|
