Pisci SF&F-a nerijetko su skribomani. Od notornoga Asimova i klasika poput Dicka, Heinleina, Aldissa ili Zelaznya, preko plodnih dama C. J. Cherryh i Anne McCaffrey pa do “ozloglašenih” autora fantasyja kao što su Piers Anthony ili Glenn Cook u svakoj generaciji nalazimo autore koji osjećaju obvezu napisati nekoliko knjiga godišnje, da o ciklusima od desetak i više tomova i ne govorimo. Najčešće se radi o beskrajnim varijacijama na neku temu koja je autoru postala opsesija. Teorija da ni jedan autor SF&F-a nije formulirao više od jednog prvorazrednog koncepta nije posve točna, ali dobro opisuje tipičnog skribomana kao što je Gordon R. Dickson (r. 1923.).

    Zapanjujući niz od 39 romana i 24 zbirke priča svjedoči o Dicksonovoj nevjerojatnoj volji za pisanjem. I publika i kritičari prihvatili su samo dva segmenta te poplave teksta. Jedan su kraće priče (Zovi ga gospodarom iz 1965. je legendarna), a drugi ciklus Childe koji se za sada sastoji od osam romana i dvije zbirke priča. Ciklus kao cjelina originalna je i dosta složena varijanta teme o ekspanziji ljudske vrste u bliski svemir.

    U Dicksonovoj zamisli pogodni planeti u relativnoj blizini Zemlje teraformirani su i nastanjeni ljudskim kolonijama koje su se u borbi za egzistenciju specijalizirale. Tako na Newtonu i Veneri vladaju znanstvenici, na Mari i Kultisu žive Egzotici koji razvijaju psihologiju i parapsihologiju, na St. Marie su poljoprivrednici katoličke vjere, na Cobyju rudari, na Ceti trgovci, a na Prijateljskim svjetovima Slozi i Udruzi lokalnom kulturom dominira vjera. Stara Zemlja, na kojoj žive ostaci nespecijaliziranog “izvornog” čovječanstva, pokrenula je projekt Konačne enciklopedije u nadi da će sintetiziranje sveukupnog znanja pokrenuti proces ponovnog ujedinjenja ljudske rase.

    Najprivlačniji i najeksponiraniji specijalisti su najamni ratnici sa planeta Dorsai. Ako ste pomislili da Dikson piše militaristički SF, ništa nije pogrešnije od toga! Privlačnost Dorsaia i jeste u tome što oni svoje sjajno vojničko znanje i osobne vještine koriste prije svega kao sredstvo odvraćanja od ratnih razaranja. Ponekad je dovoljna samo činjenica što je jedna od zaraćenih strana uspjela unajmiti možda samo jednog (vrlo skupog) časnika sa Dorsaia pa da se bitno promjeni psihologija sukoba. Dorsai, poput samuraja, imponiraju i poslodavcima i protivnicima (a i publici) svojom moralnom čvrstinom i nepokolebljivošću, kao i spremnošću za osobne žrtve. Motivira ih stalno prisutna svijest o tome da plačeničkim nadnicama održavaju na životu svoje porodice na surovom rodnom planetu.

    Dickson je zaokupljen psihologijom, a motivacije opisanih grupa su u osnovi ekonomske. Kao što je nesklon svemirskoj operi tako ignorira i detalje tehnologije koje njegovi junaci koriste. Najškakljiviji problem transporta na svemirskim udaljenostima lakonski rješava trenutnim skokovima bez gubitka u vremenu, a jednako je nezainteresiran i za ratne igračke.

    Roman Vojniče ne pitaj nastao je proširenjem istoimene nagrađene duge priče iz 1964. Dojam je da priča nije bitno profitirala od utrostručenja dužine. I ovdje Dorsai imaju funkciju katalizatora u ključnom trenutku radnje. Ipak su u središtu pozornosti frustracije stanovnika Zemlje i značaj koji u kaleidoskopu Raskolničkih kultura imaju vjerom prožeti Prijateljski svjetovi.

    Zanimanje mojih sinova osmoškolaca za korice ovog izdanja obvezuje me da naglasim kako sadržaj nije ni izbliza tako infantilan kako bi se to po opremi knjige moglo zaključiti. Moramo li se povoditi za američkim običajem da su ilustracije u pravilu ispod intelektualnog nivoa teksta?

Tonko Kordić