|
|
|
|
|
|
|
|
|
...Lice se izleglo iz tame, lice u starosti, lice što govori svima odjednom. A od njega koža što prošla je mnogo kiša i sunčanih dana, sa vidljivim crtama smijeha i dubokim koritima suza, a od njega ogroman crvenkast nos, a od njega dva duboka sitnjava oka što gledaju i vide nas sve odjednom. I vilica, snažna i jaka, uz čije pokrete mreška se sjeda kulisa sa tjemena i preko čela i preko ušesa, da, vilica, uz čije pokrete izvire zvuk bakine bevande, zvuk sa jedne strane ocrtan igrom plamenih jezika iz udaljenog kamina, sa druge taman i osvijetljen našom potpunom pažnjom. "Ispričat ću vam priču, …" reče lice, "… priču o svojem prijatelju i sudbi koja je izmjenila njegov put. A njegova sudba mješa se sa još jednom sudbom, mnogo nesretnijom, o kojoj ću također podosta reči kako dobra tako i zla, jer život svih nas je uvredljiv sa mnogih strana, kako blagom tako i oštrom riječju." "O ocu Sintu je rečeno već mnogo, pogotovo narod u ovim krajevima zna podosta o njemu jer je boravio ovdje neko vrijeme (a gdje otac Sint nije boravio?). Taj čovjek je svačiji prijatelj i posebno prijatelj prirode, kako nepokretne i premudre biljke, a ono i najbrže i najlakomislenije životinje, jer za oca i nema razlike između ovo dvoje. Desilo se da je za jednog od svojih ranijih putovanja zastao u gradu na Sjeveru gdje je u božjoj kući dobio vrijedan ali i zahtijevan poklon. Ni manje ni više otac je na čuvanje dobio jednu dušu!" "Primajući ovaj prevrijedan dar ocu Sintu predana je i pripovjetka o toj duši, koja se u njegovom dlanu ocrtala u obliku sušnog korijena jednog hrasta. Pripovjetka je govorila o jednom od pripadnika ovog reda i o njegovim putovanjima kroz Sjeverne krajeve, a od kojih tek najdaljim šapatom stižu ikakve vijesti. Često su to zimski krajevi kojima se protežu beskrajna šumska prostranstva, te čijim se nizinama nalaze tek poneka ljudska naselja, ujedno područja kojima svojom hirovitošću i dalje vladaju prirodne silnice. Tako je svojim putovanjima ovaj otac naišao na naselje u kojem je dočekan s velikom radošću, u kojem je radišan i nadasve pošten narod bio u potpunosti sukladan sa nastojanjima reda, iako ih nije poznavao. Naime, pred jednom generacijom tim krajem je prošla zla, neprijateljska sila, te se mnoštvo spasilo bijegom u šumu, koja ih je zaštitilla, njegovala i spasila. Kad su se olujni vjetrovi stišali, a zlo se povulo u svoje izvorište, život je ovog naroda već krenuo posebnim putem. I doista, otac je proveo mnogo vremena u ovom kraju, dajući i primajući mnogo sreće." "Od najzačudnijih događaja sa kojima se otac susreo ondje zbio se za vrijeme jednog od čestih upoznavanja tog kraja. Otac je nerijetko volio poći u višednevne šetnje za kojih je uočavao i prevelike prirodne ljepote kao i još prisutne ožiljke nedavnih razaranja, te ga je slučaj jednom poveo uz predio kojeg narod naziva "Vladikovom šumom", što je u oca budilo silno čuđenje. Riječ je bila o prilično velikoj čistini čiju je šumsku populaciju razorio požar, tako da su preostali samo sagorijeli ostaci drveća, a među kojima se uzdiže jedan jedini orijaški hrast, a mještani ga zovu Vladikovo drvo. Priča govori kako je neprijateljska vojska iznenadila mještane koji su uspijeli izbijeći u šumu, no nitko nije mogao dojaviti udaljenom lugaru Vladiki kakva ga nesreća očekuje. "Mnogo je zlodjela bilo počinjeno tih dana, ali i vradžbina!, jer šuma ne može izgorijeti kao što je ova gorila. Nećete naći mladicu u Vladikovoj šumi…" rekoše mu mještani, no drugi su rekli kako je i dalje moguće čuti tihe Vladikine jecaje u blizini tog hrasta, a neki čak tvrde kako su vidjeli snuždenu ljudsku priliku kako sjedi na jednoj grani drveta." "Međutim nije prizor ogoljene čistine toliko onespokojio oca već je on nastavio dalje i ubrzo sa čistine ušao u šumarak, pa i usjek sa gustim raslinjem. Diveći se životu i spokojnosti prirode začuo je brundanje medvjeda kao i zvuk slamanja drveta. Iz silnog štovanja prirode u takovim prilikama valja biti iznimno tih i nepokretan, te se otac obuzdao, no nesretna ga je znatiželja nagnala da pođe i upozna se sa razlogom medvjeđe znatiželje. I doista, pred ocem se uskoro razvio potok, a ne dugo zatim je ugledao i stablo čije je jedno od udova-grana bilo slomljeno i uhvaćeno u brzace potoka. Krošnja grane se gotovo u potpunosti nalazila u potoku i primala svu silinu prolazeće vode, no odeblja grana je i dalje bila pripojena uz stablo, koseći ga i napinjući. Otac je ujedno ugledao i razlog medvjedovog zanimanja - pčelinje gnjezdo nalazilo se na grani, srećom i dalje iznad razine brzaca, no nesumljivo osuđeno na propast. "Grana samo što nije popustila kada sam došao, …" govorio bi kasnije otac, "…kada se niodkuda pojavila svijetlost. Isprva sam pomislio da je vjetar zapuhao i pružio sunčevoj toplini prolaz kroz lisnati svod šume, no ovo je bila drugačija, gotovo srebrna svijetlost. Niti tren poslije začuo se zvuk slamanja grane, no grana kao da je sva zablistala i unatoč tome što je odvojena od drveta nije odnešena! Stablo se ispravilo, te dok se njegova krošnja i dalje tresla blistava grana je polako, lebdeći krenula put obale!" Tada je otac, prema vlastitim rječima, razaznao kako je srebrna blistava svijetlost, doista u obliku čovjeka, izvukla granu i spasila gnjezdo tih plemenitih buha! Bez daha je otac sve ovo promatrao ne mogavši mrdnuti ni prstom od čuđenja, kad li svjetlosti iznenada nestade, otac se kasnije zaklinjao - uz zvuk tihih jecaja rasplakanog čovijeka." "Mnogo je vemena odonda otac proveo uz Vladikovu šumu, uz razumjevanje i razgovor kako sa lisnatim a ono i mesojednim šumskim pučanstvom, mnogo je doznao o dobrom ali i tužnom duhu koji je obitavao tim krajem, o njegovim djelima kako i tužnim jecajima. Otac htjede pomoći toj duši, pomoći u njenoj potrazi za vječnim počivalištem, smatrajući kako joj njeno obitavalište pruža veliku ljubav prema bićima o kojima je toliko vodila računa za života, ali i veliku tugu prema zlodjelima koja nisu mogla biti spriječena, smatrajući kako bi odlazak Vladiki pružio mogućnost za snalaženje. Pružajući ovu ideju sa šumom, pružajući je sa mještanima, nekoliko mjeseci poslije pružajući je sa vodnicima svoga reda, otac je privolio njihova mišljenja i velika je svetkovina održana u tom mjestu na samom Sjeveru, velika svetkovina u Vladikovoj šumi kraj Vladikovog hrasta. Uz prisustvo mnogih svećenika i mještana i šumskih stanovnika otjerane su zle čini iz Vladikove šume, Vladikov hrast je posvećen, te je od hrasta kao žrtva ali i dar zamoljen dio jednog od njegovih korijena. Taj korijen je ponovo posvećen, a zatim i pripremljen pred silnim mnoštvom da bude dom jednoj duši na njenim putovanjima, a na koja je ona i pristala obasjavši mnoštvo svojim sjajem i bez jecaja nestavši u posvećenom korijenu, Korijenu Dobre Duše kako ga kasnije nazvaše, ili Korijenu Sjevernog Hrasta." Orijaškom ostarijelo lice na tren zastane tražeći nova izvorišta, našavši ih ponovo se usmijeri ka nama i nastavi: "U vrijeme kada je otac Sint u ruke primio sušan korijen jednog hrasta bio je znan kao glavni kuhar na jednoj od elitnih brodica močne Florijanske flote. Velike su to lađe, svaka kao otok, spremna povesti stotine ljudi i prijeći stotine dana bez da ugleda kopno. Otac je pripremao hranu sa posebnom ljubavlju i tako zadobio povjerenje, a s jednakom je radošću slušana i njegova riječ, jer oboje su iznikli iz njegove ljubavi prema prirodi. Stoga je bio zadovoljan svojom službom, a novo prijateljstvo sa Vladikom smatrao je bitnim obogaćenjem svoga rada, jer Vladiki nije bilo lako. On nikad nije izbivao iz svojih šumovitih područja i skučenost boravljenja na brodu, ma kako se ona odnosila na jedno bestjelesno biće, tjerala ga je u bezvoljnost." "Otac je pomalo ugošćavao Vladiku u pomorski život, u njihovu velebnu drvenu hrid okićenu jakim jedrima i silnom posadom. Živjeli su svijet u plavom jer njihov je svijet bio obzor i more i nebo, a kad bi sve posivijelo i horizont prekrila kišovita zavijesa njihova hrid bi uzjahala i najviše valove, odupirući se i vjetru i moru i posadi i nastavljala bi svoj put. Od luke do luke ih je put vodio, pri svakom zaustavljanju otac je pokušavao polaziti u izlete prirodom jer Vladika je više od svega volio miris šume koja jest njegov dom. Tako su dvije srodne duše, iako različite u formi, provele podosta vremena zajedno, jedna učeći od druge." "Vrijeme koje ne bi provodili u brodskoj kuhinji obično bi prolazilo uz zvuke galebova i mora, upijajući vrevu i mirise palube djelili su zalaske sunca Asmira i usamljenog Severa. Vladika je od svega najviše volio primitivne grabežljivce delfine, ponekad bi se doista uključio u njihovo smiješno paradiranje uz brod, a oni bi za čudo prihvatili Vladiku iako nije u prilici bio vidljiv! Kasnije, kad je otac prihvatio službu na jednoj od poznatih zračnih galija, brodica što gospodare vjetrovima visine, Vladika je izgubio svaki dodir sa prirodom. Satima bi boravio uz ogradu i promatrao kako se oblaci pomaljaju nebom, omotan sjećanjima o svojem kraju." "Međutim, kao što je jednom mudro određeno da mnoštvo pojedinosti tvori cjelinu, a jednog nasljeđuje mnoštvo, tako je došlo i do rastanka između ovo dvoje prijatelja." "Desilo se to za jednog od njihovih izleta, a o kojem spomena neću dati jer taj se događaj može izreći tek u najvišem povjerenju, a po sebi je i sam dogodovština o kojoj bi trebalo izreći bar onoliko koliko i o ovoj. No na tom je izletu otac Sint u jednom trenu pomislio da je zauvijek izgubio Korijen Dobre Duše a sa njim i Vladiku, iako tako nije bilo. No kasnije je otac, kriveći sebe za umalo izbjegnutu nesreću, uvidio da on možda ne omogućuje Vladiki daljnje kretanje, da Vladika uz njega ne prilazi svojem cilju. Ujedno je Vladika sve rijeđe boravio u očevu društvu, sve više vremena je provodio odmarajući se u svom korijenu i otac je nevoljko donio odluku. Susretnuvši jednog dragog prijatelja otac mu povijeri Korijen Dobre Duše s najvišom vjerom. Tako su se prijatelji rastali, oboje ridajući gorke suze, iako nije znano hoće li ih sudba nanovo spojiti." |
