Jedna od najupadljivijih činjenica iz povijesti znanstvene fantastike jest da ona nije nastala u prosvjetiteljskom XVIII stoljeću, vremenu burnoga razvoja znanosti i tehnologija u kojemu su se budile nade u neometan uzlet prema sve boljoj budućnosti čovječanstva. Sumnja u sposobnost ljudskoga roda da uredi svijet u kojemu živi razmahala se početkom XIX stoljeća. Literarni izraz te skepse bio je romantizam, a u njegovom okruženju nastao je 1818. prvi istinski SF roman Frankenstein, ili Moderni Prometej. Marry Shalley je u njemu maestralno pokazala kako ljudsku inventivnost i genijalnost ne prati i odgovarajuća sposobnost da se unaprijed sagledaju sve posljedice primjene novih tehnologija, a da o odgovornosti za sudbinu kasnijih pokoljenja i ne govorimo.

    Proročanska snaga Frankensteina je očevidna: oštećenje ozonskog sloja, kisele kiše, černobilska katastrofa, uništavanje amazonske prašume, gomilanje nuklearnog i drugog toksičnog otpada... Živimo na rubu globalne katastrofe. Ne čudi da varijacije na Frankensteinovu kletvu spadaju u dominantne teme SF-a. Posebnu skupinu čine romani u kojima prijetnju ljudima predstavlja odmetnuta umjetna inteligencija. Od legendarnoga HAL-a, psihotičnog računala iz 2001: Odiseje u svemiru preko informatičke tehnologije kao sredstva kontrole i represije u brojnim kiberpankerskim djelima, pa do osamostaljene Svesrži iz Hyperiona Dana Simmonsa, koja je zaokupljena stvaranjem umjetnog Boga, a usput planira istrijebiti čovječanstvo, zrcali se kroz umjetnička djela strah suvremenoga čovjeka da su uređaji koji ga okružuju već sada "pametniji" od njega. Što nas tek čeka?

    Na valovima ove paranoje jaše i Philip Kerr u romanu Rešetka. U osnovi radi se o čistom Frankensteinovu klonu. U skladu sa depersonaliziranim modernim vremenima umjesto genijalnoga pojedinca imamo ekspertni tim arhitekata, a umjesto patetičnog monstruma graditelje "pametne" zgrade terorizira njen upravljački mozak koji je "izgubio integritet". Radnja je strukturirana po uzoru na klasične filmove katastrofe kao što su Pakleni toranj (1974.) ili Posejdonova avantura (1972.). Pratimo malu, izoliranu, šaroliku skupinu ljudi koji nastoje preživjeti u krajnje nepovoljnim uvjetima. Rešetka se ipak od tih starih modela bitno razlikuje. Naime, ti filmovi su bili legitimna djeca sedamdesetih godina, kada se još podrazumijevalo da autor mora razviti emocionalni odnos gledatelja prema likovima, kako bi ovi brinuli za njihov spas. Kerru je takva "sentimentalnost" izgleda suvišna. On je prema svim svojim likovima iritantno ravnodušan, a kako nije bogzna koliko uvjerljiv ni u pogledu arhitekture bliske budućnosti, a još manje računalstva postavlja se pitanje na koji segment publike je ciljao ovom kalkulantskom tvorevinom. Čitatelje koji iskreno vole ljude, literaturu, arhitekturu ili barem računala najvjerojatnije će naljutiti.

    Ako ste radi prestiža ili šminke nedavno kupili moćno personalno računalo, s kojim ne znate što biste započeli, koje zapravo mrzite jer njegov ugašeni zaslon izdajnički reflektira vašu emocionalnu prazninu, onda je ovo kniga za vas.

Tonko Kordić