Howardov napor na izgradnji kozistentne, iako potpuno izmišljene mitološke i historijske pozadine za avanturistički lik prethodio je srodnoj transformaciji nordijskih mitova u legendu o Međuzemlju J. R. R. Tolkiena. Skoro da je neukusno uspoređivati Howarda sa Tolkienom. Gotovo sve je na strani engleskog profesora: neizmjerna školska erudicija, dubina i kompleksnost Gospodara prstenova (1954-1965), neponovljiva privlačnost Hobita (1937), trajna i sasvim osobita naklonost ljubitelja književnosti širom svijeta... Ipak, stotinjak Howardovih priča, mahom akciono-avanturističke prirode, ugrađeno je u same temelje popularne kulture. Osobito je serijal o Conanu uspio prebroditi promjene ukusa transformirajući se iz literarne u stripovsku, televizijsku i napokon filmsku ikonu dvadesetog stoljeća...

Tema teraformiranja nebeskih tijela nije nova i intrigira publiku i autore od davnina. Nove su brojne spoznaje o crvenom planetu dobivene od svemirskih sondi koje su omogućile Robinsonu da razvije staru temu dosad nezabilježenom temeljitošću. Složenost zadatka navela je Robinsona na odluku da odustane od “objektivnog” sveznajućeg pripovjedača i da događanja u svakom poglavlju prikazuje iz perspektive drugog sudionika. U zavisnosti o osobnim i profesionalnim preferencijama glavnih likova poglavljima dominiraju naizmjenice astronautičke, političke, graditeljske, geološke, sociološke, vjerske, ekološke, seksualne, psihijatrijske i ine teme u raznim omjerima i kombinacijama...

Roger Zelezny (1937.-1995.) šezdesetih je godina sudjelovao, zajedno s npr. Ursulom LeGuin ili Harlanom Ellisonom, u novom valu koji je u SF unio literarnu rafiniranost karakterističnu za književnost glavnog toka. U njegovu opusu od skoro 30 romana i 7 zbirki priča Devet prinčeva u Amberu izdvaja se kao prvi veliki otklon od čvrstog SF utemeljenja dotadašnjih radova (Zelazny intenzivno objavljuje od 1962.). Prvi put prebacuje težište sa znanstveno fantastične optike na teren junačke fantastike. Nasuprot klasičnom fantasyju poput Tolkienova u interpretaciji Zelaznyja “mač i magija” gubi mitološke konotacije i smrtno ozbiljnu epsku tromost. Sami protagonisti doživljavaju svoje “moći” kao svojevrsnu naprednu tehnologiju, odnosno “neku vrstu znanosti”. Takav prizemljeni pristup popraćen je vrckavim stilom i laganim, duhovitim jezikom kojim princ Corwin u prvom licu punom autoironije razgrće magle svoje amnezije i upoznaje nas sa jedinim “stvarnim” svijetom - Amberom...

Williamson je u Humanoidima razvio do krajnjih granica temeljni sukob između mehaničkog shvaćanja ljudskih potreba i odgovarajuće prisilne i posredovane "sreće" nasuprot izvornog spontaniteta i individualizma kao bitne odrednice slobodnog ljudskog bića. Tragičan kraj te knjige, bez trunka nade i bez ikoga tko bi dalje pronosio ideju osobne odgovornosti i spremnosti na žrtve u interesu slobode i samostalnosti jedinke čini od Humanoida jedno od najpesimističnijih djela znanstvene fantastike uopće, odmah uz Orwellovu 1984. (1949)...

Domovina engleskog autora Richarda Harrisa (r. 1957.) nema draž izrazite provokativnosti. Na tragu svojih ranijih preokupacija temom istine o nacističkom režimu, koje su rezultirale i televizijskim dokumentarcom o pokušaju prodaje falsifikata Hitlerovih dnevnika, Harris se bavi prvenstveno temom prikrivanja istine o “konačnom rješenju” židovskog pitanja od pobjedničkog Velikog njemačkog Reicha. Dominantni detekcijski aspekt romana funkcionira dosta dobro. U pogledu povijesne ekstrapolacije Harris se nije upuštao u velike inovacije, već je Berlin 1964. prikazao kao realizirani Hitlerov i Speerov gigantopolis čije nametljive i nadljudske proporcije jedva skrivaju teror policijske države, moralnu perverziju, užasnu indoktrinaciju i nedodirljivost Velikog Vođe...

U sjeni prijetnje nuklearnim sukobom između Pakistana i Indije znanstvena ekspedicija na Himalaji pronalazi obitavalište snježnih ljudi - jetija. Tekst je krcat stručnjacima (vrhunski planinar, antropopaleolog, špijun...) od kojih ni jedan nije stvarno uvjerljiv ni u svome poslu, ni kao osoba. Iznesene znanstvene teorije o evoluciji su bar 5 do 10 godina zastarjele, a opisane tehnike planinarenja su potpuno osporene. Uz sve ograde prema stilu, neobično hladnim likovima i sumnjivoj znanstvenoj podlozi knjiga je ipak čitljiva i priča se može pratiti bez pretjeranog uzrujavanja negdje do pred kraj, kada političko-špijunska komponenta postane dominantna i uruši posljednje tragove uvjerljivosti. Posebno je razočaravajuća upotreba deus ex machina raspleta u jetijevskom raju...

Izgleda da prijetnje naslućene u Fahrenheitu 451 prije 45 godina postaju sve realnije s proticanjem vremena. Osobito je izražen potencijal televizije kao sredstva masovne manipulacije. Tek sada dobiva punu težinu prizor pri kraju romana u kojem televizija, kao desna ruka vlasti, krivotvori izravni prijenos potjere za junakom, kako bi gledatelji dobili završetak koji su naučili očekivati. Ne radi li HTV (i CNN!) slične stvari svakodnevno, iako za sada na suptilniji način komentatorskog dociranja, zamaglivanja ili ignoriranja nepočudnih zbivanja?

Larry Niven (Los Angeles 1938.) je krajem 60-ih postao novi apostol tvrdog SF-a. U pet romana i tri zbirke priča razradio je svoju verziju "povijesti budućnosti" koja se odvija u mjehuru promjera 6o godina svjetlosti oko Sunca, u vremenskom rasponu od 1975.(!) do 3100. godine. Nakon niza manje uspjelih kolaboracija s drugim piscima Niven se s ova dva romana još jednom vratio temi koja ga je proslavila: ekspanziji ljudske rase u duboki svemir...

D'Amato barata s klasičnim sastojcima političke paranoje: strah običnog građanina od manipulacije njegovim osobnim podacima, specijalisti nadmoćne inteligencije kao negativci, zavjera koja uključuje najviše osobe političke i policijske strukture, i prokušani dramaturški vrhunac koji u sebi sublimira sve ostalo - prijetnja životu američkog predsjednika. Jedino što ovoga puta prijetnja dolazi izravno iz računalne mreže...

Autori Andromede i Monolita nastojali su odgovoriti na kroničnu podhranjenost ljubitelja znanstvene fantastike izdavanjem godišnjaka u kojima su u jednoj knjižurini predstavljani jedan roman, desetak dužih i kraćih priča, često nagrađivanih, te poneka pjesma, esej o žanru ili bibliografski umetak. Popularnost koju su na ovim prostorima ta izdanja stekla, i pored značajnih slabosti, očito je motivirala »Zagrebačku nakladu« da u projekt sličnog tipa krene sa što manje inovacija...

Što je razlog da je ovaj "zapis noćne more" zadržao aktualnost i atraktivnost i nakon 111 godina? Potrebno je najprije naglasiti da Dr. Jekyllu... prethodi, osim fenomenalnog Edgara Allana Poea, bujna i razgranata produkcija gotičkog romana strave i čiste fantastike, kako anglosaksonska, tako i kontinentalna, osobito germanska. Škot nemirno-romantična duha i slabog zdravlja, R. L. Stevenson (1850-1894) dijelom svoga opusa, osobito kratkim pričama, pripada toj tradiciji. Upravo je Dr. Jekyll... tekst kojim on nadilazi tematska ograničenja tada već relativno razvijene popularne kulture. Stevenson je ovdje pionirski, sa za njega tipičnom žestinom, ušao u područje psihologije, anticipirajući na sjajan način Frojdove koncepcije o nevoljkom suživotu ega, superega i ida u ljudskom umu...

Williams je u svojim romanima ostvario svojevrstan most između šezdesetosmaške tradicije i toga novog senzibiliteta. Svoje junake vodi kroz nedvosmisleno kiberpankersko okruženje, ali im pripisuje ozbiljnost, sklonost introspekciji i odgovornost prema očuvanju humanih vrijednosti, dapače i osjećaj pripadnosti ljudskoj povijesti i budućnosti. Time Kauboj ili Steward oštro odudaraju od tipičnoga kiberpankerskog junaka koji je sav uronjen u prezent i svoje vještine koristi samo za vratolomne igre mačke i miša protiv moćnika. Williamsu je uspjelo presaditi etične tvrdokorne borce iz SF priča prethodne generacije, poput Zelaznyjevih, u amoralne polikorporacijske svjetove i dati im zadovoljštinu, što nije bio lak zadatak...

Aldiss, naprotiv, skače milijardu godina u budućnost, kada je Zemljina rotacija odavno zaustavljena zbog djelovanja Mjeseca, a na strani trajno okrenutoj Suncu buja fantastični prašumski život u kojemu su se posljednji ostaci ljudske vrste odavno vratili na stabla svojih predaka. Aldiss nas odvodi toliko daleko u budućnost da je i konačno pretvaranje Sunca u supernovu na dohvat ruke. Grandioznost promjena kroz koje su Zemlja i život na njoj prošli čini Prašumu pretečom kasnijih SF romana koji opisuju ekscentrične zvjezdane sustave kao što su Snježana kraljica (1980.) Joan D. Vinge, Integralna stabla (1983.) i Prsten (1970.) Larryja Nivena ili trilogija o Helikoniji (1983.-85.) samoga Aldissa...

Početkom osamdesetih, nakon dvadesetogodišnje koncentracije na popularizaciju znanosti »dobri doktor« se s karakterističnom energijom vratio fikciji, s namjerom da od svojih odvojenih ciklusa napravi jedinstvenu povijest budućnosti koja bi se protezala preko 13000 godina i povezivala rane priče o robotima, i nezavisne romane o galaktičkom carstvu Šljunak na nebu (1950), Zvijezde poput prašine (1951) i Svemirske struje (1952) sa vremenom Harija Seldona, osnivača obiju Fondacija i dalje, u začetke novog carstva. Objavljujući barem jedan roman godišnje Asimov je u velikoj mjeri i ostvario svoju nakanu...

Ratni život sumira sva Shepardova nastojanja. David Mingolla običan je američki vojnik u Slobodnoj Okupiranoj Gvatemali (!). Nakon što susret s opasnom lokalnom djevojkom i gubitak kolega poremeti njegove rituale preživljavanja, on se dobrovoljno uključuje u Spiritistički odjel američke vojske gdje postepeno tone u srce tame, prolazi kroz bolne procese samospoznaje i otkriva sve više o stvarnoj prirodi rata. Asocijacija na Josepha Conrada nije nimalo slučajna, jer se Ratni život u mnogo čemu naslanja na Coppolin film Apokalisa sada (1979), a time posredno i na Conradovo proročansko remek-djelo. Mingollino konačno izbavljenje nije nikakav konfekcijski hepiend već tek slabašna nada u neki novi i trnoviti početak...

U skladu sa depersonaliziranim modernim vremenima umjesto genijalnoga pojedinca imamo ekspertni tim arhitekata, a umjesto patetičnog monstruma graditelje "pametne" zgrade terorizira njen upravljački mozak koji je "izgubio integritet". Radnja je strukturirana po uzoru na klasične filmove katastrofe kao što su Pakleni toranj (1974.) ili Posejdonova avantura (1972.). Pratimo malu, izoliranu, šaroliku skupinu ljudi koji nastoje preživjeti u krajnje nepovoljnim uvjetima. Rešetka se ipak od tih starih modela bitno razlikuje. Naime, ti filmovi su bili legitimna djeca sedamdesetih godina, kada se još podrazumijevalo da autor mora razviti emocionalni odnos gledatelja prema likovima, kako bi ovi brinuli za njihov spas. Kerru je takva "sentimentalnost" izgleda suvišna...

Smatrajući (najvjerojatnije ispravno) da sadašnja zakonska regulativa, apsurdno spor i skup pravni postupak i oportunizam političara neće predstavljati efikasnu branu porastu opće nesigurnosti Halperin uvodi novu, znanstvenofantastičnu varijablu: apsolutno pouzdani detektor laži, i zatim prognozira naglo širenje njegove upotrebe iz pravnog sustava u sve pore života. Halperin predlaže i vrlo kontroverzan tzv. Brzi i siguran zakon, koji za ponovljeni nasilni zločin predviđa isključivo smrtnu kaznu čije izvršenje nastupa u roku od mjesec dana. Društvo koje iz tih premisa evoluira već za dvadesetak godina postaje toliko drukčije od današnjeg da bi u njemu i vi i ja bili tretirani kao opasni luđaci. Možete li zamisliti društvo u kojem političari nikada ne lažu, a u svakom braku vlada potpuna iskrenost? Za nas može biti zanimljiva i prognoza da će prije uspostavljanja utopije bosanski teroristi aktivirati nuklearnu bombu u Beogradu, a srpski u Sarajevu...

Trajnim ugovorom s Julesom Hetzelom, urednikom časopisa za djecu »Magazin za obrazovanje i razonodu«, Verne se 1864. obvezao na isporuku određene godišnje kvote tekstova pod općim naslovom Neobična putovanja. Tako je u 40 godina napisao 64 knjige, čime je udario temelje znanstveno-fantastičnom žanru kao utočištu za skribomane. Dio opusa koji je Verneu osigurao status klasika nastao je ipak u mnogo kraćem intervalu od 1863. do 1975. koji započinje romanom Putovanje u središte Zemlje a završava upravo Tajanstvenim otokom...

Autostoperska saga prati nepredvidive i često neodoljive pustolovine nekoliko nedragovoljnih ljudskih i inih junaka skupljenih sa svih strana galaksije. Oni se uglavnom trude (i čudom uspjevaju) sačuvati živu glavu, a onako usput, u nekoliko navrata spašavaju svemir od uništenja, otkrivaju pravo porijeklo ljudske vrste, dublji svemirski smisao kriketa (nerazumljiva engleska igra slična bejzbolu) i tome slično, ili sasvim različito. Strogo žanrovski kritičari vidjeli su u Vodiču... prvenstveno duhoviti diverziju svih mogućih općih mjesta i ikona SF-a, besramnu parodiju suhoparnoga kvazi-znanstvenog žargona i anarhičan obračun sa svetim zakonima vjerojatnosti, a pod programatskim načelom: “Sve što je beskrajno nevjerojatno lako se može dogoditi smjesta.”

U četvrtoj knjizi Doviđenja i hvala za ribu Adams se očito zatekao u dobročudnijoj fazi. Kao da se (privremeno) pokajao za trapule koje je posijao uzduž i poprijeko galaktike. Dent napokon nalazi malo predaha, pa čak (mukotrpno i samo na kratko) realizira ljubavnu vezu sa djevojkom svojih snova. Završni prizor na kalifornijskoj plaži u kome pesimistična potka čitave serije ponovo izbija na površinu donosi ipak mračni nagovještaj. Za Zemlju koju su dupini napustili prognoze nisu dobre...

Najprivlačniji i najeksponiraniji specijalisti su najamni ratnici sa planeta Dorsai. Ako ste pomislili da Dikson piše militaristički SF, ništa nije pogrešnije od toga! Privlačnost Dorsaia i jeste u tome što oni svoje sjajno vojničko znanje i osobne vještine koriste prije svega kao sredstvo odvraćanja od ratnih razaranja. Ponekad je dovoljna samo činjenica što je jedna od zaraćenih strana uspjela unajmiti možda samo jednog (vrlo skupog) časnika sa Dorsaia pa da se bitno promjeni psihologija sukoba. Dorsai, poput samuraja, imponiraju i poslodavcima i protivnicima (a i publici) svojom moralnom čvrstinom i nepokolebljivošću, kao i spremnošću za osobne žrtve. Motivira ih stalno prisutna svijest o tome da plačeničkim nadnicama održavaju na životu svoje porodice na surovom rodnom planetu...

Heinlein u visoko obrazovanoj i snažno motiviranoj vojnoj eliti i izvanredno obučenim i opremljenim profesionalnim vojnicima pronalazi garante opstanka ljudske vrste u skladu sa shvaćanjima socijalnog darvinizma. I više od toga, u veteranima koji su časno odslužili dvije ili više godina prepoznaje jedinu skupinu građana koja je na rigoroznim testovima dokazala da im je dobrobit zajednice važnija od vlastitog života. Logički dosljedno za Heinleina samo takvi veterani zaslužuju opće pravo glasa, a svi »civili« i još aktivni vojnici potpuno su isključeni iz procesa donošenja vitalnih odluka. Koliko god je lako s intelektualnim gnušanjem odbaciti ovakve zamisli s druge strane je očito da opće pravo glasa stavlja veliku moć u ruke mnogih koji s njom postupaju sebično ili neodgovorno...