Neposredno nakon kontroverznih Zvjezdanih vojnika Roberta Heinleina na police naših knjižara dospio je prijevod još jednog, danas već klasičnog, znanstvenofantastičnog romana sa temom rata sagledanog iz perspektive (američkog) vojnika. S obzirom na naše prilike čudno je da ova tematski krug nije i bogatije zastupljen.

    Lucius Shepard (1947.) kao pisac je debitirao relativno kasno, 1984. godine, nakon bogatog životnog iskustva i brojnih, međusobno teško spojivih zanimanja. Za spisateljsku karijeru odlučnim će se pokazati dobro poznavanje španjolskog jezika i latinskoameričke situacije općenito, te novinarsko iskustvo iz vjetnamskog rata. Njegov zapaženi prvi roman Zelene oči (1984) južnjački je horror o stvaranju zombija u New Orleansu ali sa izrazitim SF pristupom. Pravi forte prvih godina njegove karijere pisca predstavlja niz priča sa tematikom američke vojne intervencije neodređenog trajanja, na području Srednje Amerike, a protiv kubansko-sandinističke infiltracije. Radi se, dakle, o očitoj transplantaciji vjetnamskog kompleksa u američko stražnje dvorište.

    Shepard je odmah prepoznat kao eksponent antimilitarističkog krila SF-a. Zbog bespoštedne kritičnosti prema strukturama moći obiju zaraćenih strana i izrazitih literarnih vrijednosti ubrzo je svrstan uz bok vjetnamskog veterana Joea Haldemana, čiji je roman Vječni rat (1975) postavio standarde za ovu vrstu proze. Iako priče uglavnom nisu neposredno povezane ipak je u načelu riječ o uvijek istoj bliskoj budućnosti i prostoru od Meksika do Paname. Znanstveno-fantastičnu crvenu nit čini intenzivna zloupotreba sintetskih droga za izazivanje nepokolebljive borbenosti i anesteziranje savjesti, a prava tema je nemogućnost povratka u svakodnevni civilni život nakon ratnih trauma. U tom smislu je vrlo indikativna nagrađivana pripovjetka Salvador (1984), kod nas objavljena u »Futuri« br. 35. Egzotični kolorit ovim pričama daje Shepardovo razumijevanje latinskoameričke tradicije fantastike. Nepomirljivi sukob između vulgarnog zapadnjačkog i magijskog indijanskog poimanja života Shepard je naročito eksplicitno pokazao u priči Lovac na jaguare (1985).

    Razdoblje frenetične aktivnosti Shepard je okrunio 1987. godine izdavanjem sjajne zbirke priča Lovac na jaguare i obimnog romana Ratni život. Romanu su prethodile godinu dana ranije izdane duže priče, Slobodni dani i Borbena zona Smaragd koje čine gotovo polovicu romana.

    Ratni život sumira sva Shepardova nastojanja. David Mingolla običan je američki vojnik u Slobodnoj Okupiranoj Gvatemali (!). Nakon što susret s opasnom lokalnom djevojkom i gubitak kolega poremeti njegove rituale preživljavanja, on se dobrovoljno uključuje u Spiritistički odjel američke vojske gdje postepeno tone u srce tame, prolazi kroz bolne procese samospoznaje i otkriva sve više o stvarnoj prirodi rata. Asocijacija na Josepha Conrada nije nimalo slučajna, jer se Ratni život u mnogo čemu naslanja na Coppolin film Apokalisa sada (1979), a time posredno i na Conradovo proročansko remek-djelo. Mingollino konačno izbavljenje nije nikakav konfekcijski hepiend već tek slabašna nada u neki novi i trnoviti početak.

    Za razliku od Heinleina Shepard nije impresioniran ratnom pirotehnikom ni domišljatim oružjem. Rat ga u prvom redu fascinira kao poligon na kojem ljudi intenzivno zloupotrebljavaju i mijenjaju druge ljude. Ratna psihoza, parapsihološke sposobnosti potaknute drogama i s tim povezani poremećaji percepcije uvjetovali su jezik i stil romana koji je blago rečeno zahtjevan. Tekst je gust i povremeno blizak tehnici tijeka svijesti pa ga originalni izdavač nije ni reklamirao kao SF već ga je ponudio tržištu kao roman srednjestrujaške umjetničke produkcije.

    U devedesetima Shepard se oslobodio opsesije ratnim temama. Njegovi posljednji romani Kalimantan (1990) i Zlatni (1993) tematski i stilski bliski su vampirskim kronikama Anne Rice. Ne radi se ipak o nekom dramatičnom preokretu jer je i njegov ratni opus prožet egzistencijalnom stravom.

Tonko Kordić