Zagrebački »Izvori« već su nas navikli na svoj uravnoteženi program, kojim pokrivaju vremenski širok raspon od pedesetak godina znanstveno-fantastične produkcije, ali sa laganim naglaskom na klasičnije i nešto »tvrđe« autore. Čak i kada se upuste u tiskanje sasvim svježeg štiva, kao što je to slučaj sa serijom o Hyperionu Dana Simmonsa, i tada izbor pada na galaktičku avanturu najširih razmjera, koja tako mnogo duguje djelu i duhu Isaaca Asimova (1920-1992).

    Bilo bi doista čudno što je opus Asimova do sada izostao sa izdavačkih programa hrvatskih nakladnika da se ne radi o ljubimcu jugoslavenske publike iz sedamdesetih i osamdesetih godina, kada su klimavi »Kentaurovi« prijevodi svih važnijih Asimovljevih tekstova preplavili i naše biblioteke, rame uz rame sa odabranim djelima Arthura Clarkea i Ursule LeGuin.

    Izuzetna popularnost Asimova temelji se na tri grupe tekstova. U prvom redu to su kratke priče (I pade noć (1941), Na Marsovski način (1952), Ružni mali dječak (1958) i stotine drugih), zatim ciklus priča i romana o robotima i napokon, tri romana o Fondaciji.

    Romanima Fondacija (1942-4. u nastavcima a 1951. kao roman), Fondacija i carstvo (1945. u nastavcima a 1952. kao roman) i Druga Fondacija (1948-50. u nastavcima, a 1953. kao roman) Asimov je praktično zasnovao podžanr SF-a nazvan Povijest budućnosti. Radi se o pokušajima da se u romansiranom obliku formulira neki više ili manje mogući budući politički i civilizacijski razvoj u razmjerima galaksije ili barem sunčevog sistema i njegove okoline. Taj razvoj implicitno ima naše vrijeme kao ishodište. Utoliko je Asimov preteča i inspiracija brojnim kovačima budućnosti, a naročito Larryju Nivenu, Gordonu Dicksonu, Johnu Varleyu, C. J. Cherryh i već spomenutima, Ursuli LeGuin i Danu Simmonsu.

    Početkom osamdesetih, nakon dvadesetogodišnje koncentracije na popularizaciju znanosti »dobri doktor« se s karakterističnom energijom vratio fikciji, s namjerom da od svojih odvojenih ciklusa napravi jedinstvenu povijest budućnosti koja bi se protezala preko 13000 godina i povezivala rane priče o robotima, i nezavisne romane o galaktičkom carstvu Šljunak na nebu (1950), Zvijezde poput prašine (1951) i Svemirske struje (1952) sa vremenom Harija Seldona, osnivača obiju Fondacija i dalje, u začetke novog carstva. Objavljujući barem jedan roman godišnje Asimov je u velikoj mjeri i ostvario svoju nakanu. Nova djela više su se svidjela publici nego kritičarima, ali je komercijalni zamah toliko jak da je nakon Asimovljeve smrti uslijedilo izdavanje i daljnih nastavaka što ih vrlo uspješno pišu Gregory Benford i Greg Bear.

    »Izvori« su se odlučili izdati seriju o Fondaciji po kronološkom redu radnje, počevši sa Preludijem u Fondaciju koji neposredno prethodi zbivanjima iz originalnog ciklusa o Fondaciji. Takvom se početku ima mnogo što prigovoriti. Naime, sve knjige iz osamdesetih pisane su za publiku kojoj su romani o Fondaciji i zakoni robotike uspomena iz djetinjstva i imaju karakter žanrovskog folklora. Mlađi ljubitelji znanstvene fantastike, koji nisu čitali robotsko-detektivske romane Čelične spilje (1954) i Golo sunce (1957) (usput budi rečeno to su najbolji romani Asimova), niti tri romana o Fondaciji, jednostavno nisu u poziciji razumjeti radnju i odnose iz Preludija....

    Ovaj metodološki prigovor ne treba ipak uzimati preozbiljno jer je Preludij u Fondaciju zabavno i vješto sročeno štivo, i najkvalitetnije što je Asimov dopisao svome ranom opusu. Ipak je pomalo neobično čitati Asimova iz luksuzne knjige tvrdih korica s obzirom na njegovu čvrstu ukorijenjenost u svijet džepnih izdanja i pulp magazina Campbellove ere.

    O vrlinama i manama Asimovljeva stila i njegovoj nevjerojatnoj bibliografiji bit će više riječi u recenzijama drugih knjiga ove legendarne serije.

Tonko Kordić