U svijesti prosječnoga građanina antiutopija je gotovo sinonim za znanstvenu fantastiku, i to unatoč činjenici da su neke od najpoznatijih antiutopija, npr. Vrli novi svijet (1932) Aldousa Huxleya i 1984. (1948) Georga Orwella, napisane izvan žanrovskih krugova, i to u vrijeme kada je SF egzistirao tek kao rubna subliterarna forma. U spomenutim djelima temeljna namjera autora bila je upozoriti na zloćudne znanstvene i društvene tendencije koje bi mogle dovesti do prevlasti, a zatim i terora totalitarne države nad pojedincem.

    Izašavši iz geta trivijalnih svemirskih pustolovina pisci SF-a ubrzo su usvojili antiutopiju kao jedan od kanala za izražavanje kolektivnih strahova. Oni ipak uzroke propasti ili regresije ljudske civilizacije češće nalaze u tehnološkim incidentima ili npr. promjenama prirodnih uvjeta nego u sferi političke volje za moć. Zanimljivo je da i pedesetih i šezdesetih godina primat u pisanju antiutopija drže engleski pisci, npr. John Wyndham, John Brunner, John Christopher, James G. Ballard, i Brian W. Aldiss. U Wyndhamovu Danu trifida (1951.) roj meteora osljepljuje čovječanstvo, Brunnerov Otpor u Zanzibaru (1968.) odražava narasli strah od prenapućenosti, Christopherova Smrt trave (1956) upozorava na opasnost da kemijski eksperimenti vezani za poljoprivredu mogu krenuti po zlu, a Ballard u Potopljenom svijetu (1962.) opisuje porazne posljedice eventualnoga topljenja ledenih kapa prouzročenog efektom staklenika.

    Iste godine kada je Ballard napisao svoje mračno remek-djelo o Londonu prekrivenom džunglom Aldiss (r. 1925.) je preradio u roman niz ranije objavljenih priča koje također opisuju Zemlju promijenjenu zagrijavanjem. Tu sličnosti i prestaju. Ballard polazi od nama poznate ljudske situacije i prati sve dublje promjene u psihi protagonista u tijeku katastrofe. Aldiss, naprotiv, skače milijardu godina u budućnost, kada je Zemljina rotacija odavno zaustavljena zbog djelovanja Mjeseca, a na strani trajno okrenutoj Suncu buja fantastični prašumski život u kojemu su se posljednji ostaci ljudske vrste odavno vratili na stabla svojih predaka. Aldiss nas odvodi toliko daleko u budućnost da je i konačno pretvaranje Sunca u supernovu na dohvat ruke. Grandioznost promjena kroz koje su Zemlja i život na njoj prošli čini Prašumu pretečom kasnijih SF romana koji opisuju ekscentrične zvjezdane sustave kao što su Snježana kraljica (1980.) Joan D. Vinge, Integralna stabla (1983.) i Prsten (1970.) Larryja Nivena ili trilogija o Helikoniji (1983.-85.) samoga Aldissa.

    U svijetu u kojemu bez odmora traje burna i nemilosrdna borba za život Aldissov mladi junak Gren proživljava svojevrsnu Odiseju, pri čemu pisac iskazuje svoje literarne sklonosti, kako bujnim stilom, tako i slobodnim citiranjem iz riznice klasične fantastike (Homer, Lewis Carroll). Aldiss se ne suzdržava ni od tako fantastičnih zamisli kao što je prirodni biljni lift od Zemlje do Mjeseca.

    Fascinacija Aldissa tropskom klimom nije slučajna. On je, naime, za Drugoga svjetskog rata sudjelovao u letovima RAF-a nad Burmom. To okruženje uzima za pozadinu u brojnim pričama (Ekvator, Siroti mali ratnik) a koristi ga i u svom prvom remek-djelu, romanu Non-Stop (1958) u kojemu se ekološki sustav golemoga svemirskog broda za višegeneracijska međuzvjezdana putovanja otme kontroli pa unutrašnjost broda zaraste u džunglu.

    I na kraju nedoumica u pogledu naslova. Knjiga se najprije pojavila pod imenom Staklenik da bi u kasnijem, nešto izmjenjenom izdanju nazvana Dugo posljepodne Zemlje. Zašto je hrvatskoj publici predstavljena pod trećim naslovom? Na ovaj način se dovode u zabunu čitatelji, jer su originalni naslovi vrlo poznati u referentnoj literaturi.

Tonko Kordić