Hrvatski izdavači koji se okušavaju u SF&F-u u pravilu se odlučuju za jedan od dva relativno sigurna modela biranja knjiga za objavljivanje. Pokušava se sa starim ili novijim naslovima pisaca koji su poznati i široj publici, npr. Tolkien, Bradbury, Clarke, Heinlein, Niven, Gibson, King... Drugi, hrabriji model je objavljivanje romana čiji autori nisu prevođeni u Jugoslaviji ali su u međuvremenu postigli kultni status u svijetu pa ima nade da je za njih čuo i domaći čitatelj. U ovoj su grupi Pratchett, Simmons, Kay, Joan D. Vinge... S obzirom na čvrstu logiku opisanih pristupa posebno smjelom se pokazala “Zagrebačka naklada” kada je za prvu knjigu svoje biblioteke “Alien SF” izabrala Glasove oluje Waltera Jona Williamsa, poluanonimnog pisca i među ljubiteljima SF-a. Radilo se o punom pogotku što potvrđuje i osmi naslov u istoj biblioteci a Williamsov prethodni roman Pod naponom.

    Negdje 1987., kad se domaća publika kroz “Sirius” donekle upoznala s generacijom novih pisaca okupljenih pod zastavom kiberpanka, dva puta se u njemu pojavilo i ime Waltera Jona Williamsa (r. 1953.). Jednom je predstavljen žestokim odlomkom iz romana Pod naponom, a drugi put pričom Video Star. Radilo se o uzornoj stilskoj vježbi po klišeu kiberpanka. Da se podsjetimo: Pisci kiberpanka bave se sudbinama marginaliziranih ljudi u sustavima tehnološki naprednijima od današnjih, a u kojima su na vlasti velike korporacije ili religiozni fundamentalisti. Klasa koja ima stvarnu moć napustila je površinu Zemlje i živi u orbitalnim stanicama ili dalje u svemiru. Dominaciju nad pukom održavaju preko masovnih medija i informatičke tehnologije, a kibernetika prodire i u samo biće subjekata posredstvom kloniranih ili genetičkim inženjeringom stvorenih organa, raznih implantata, interfejsa, protetičkih udova... Na rubu društva žive marginalci, dijelom kriminalci ili krijumčari, ali i vizionari, isluženi korporacijski vojnici, hakeri i okorjeli slobodari koji u pravilu tu istu sofisticiranu tehnologiju obrću u oružje upereno protiv sustava. Oni su junaci kiberpankerskih priča.

    Williams je u svojim romanima ostvario svojevrstan most između šezdesetosmaške tradicije i toga novog senzibiliteta. Svoje junake vodi kroz nedvosmisleno kiberpankersko okruženje, ali im pripisuje ozbiljnost, sklonost introspekciji i odgovornost prema očuvanju humanih vrijednosti, dapače i osjećaj pripadnosti ljudskoj povijesti i budućnosti. Time Kauboj ili Steward oštro odudaraju od tipičnoga kiberpankerskog junaka koji je sav uronjen u prezent i svoje vještine koristi samo za vratolomne igre mačke i miša protiv moćnika. Williamsu je uspjelo presaditi etične tvrdokorne borce iz SF priča prethodne generacije, poput Zelaznyjevih, u amoralne polikorporacijske svjetove i dati im zadovoljštinu, što nije bio lak zadatak.

    Pod naponom je pustolovna epopeja britkog tempa i lakše se čita. Glasovi oluje imaju formu romana detekcije pa su nešto teže prohodni, ali je nagrada za napor čitanja veća. Simpatičan je Williamsov trud oko zvučnih naziva za polikorporacije (Coherent Light, Outward Policorps, Brighter Suns, Out Ventures...), svemirska tijela (Sheol, Ricot Habitat) ili ulične bande (Canards Cronique, Genetic Behaviorism...) čime neodoljivo podsjeća na rani predkiberpankerski roman Umjetni dječak (1980) podjednako duhovitog Brucea Sterlinga. Čitavom knjigom odjekuje poput svojevrsnog glazbenog refrena riječ “D’accord” kojom Steward, odrastao u Francuskoj, nesvjesno izražava svoj afirmativni životni svjetonazor.

    Likovna oprema obiju knjiga djelo je domaćih likovnjaka, što raduje. Šteta je jedino što naslovnica Glasova oluje neopravdano sugerira trivijalan sadržaj.

    Od Williamsovih ostalih radova, koji nisu kiberpank niti isključivo SF, američkoj publici se svidio i Aristoi (1992.). Za ljubitelje žanra interesantna je i mini-serija Majistral, u kojoj u formi komedije običaja opisuje društvo budućnosti u kojemu su lopovi cijenjeni i društveno prihvaćeni (baš kao i kod nas!), pod uvjetom da kradu elegantno.

Tonko Kordić