Što je to malo, svijetleće bijelo, sluzavi i kreće se samo po boku? A ne, nije to nikakav štos, to je opis neidentificirane spodobe koja od subote, 2. prosinca u Kukuljanima, mjestašcu na samom izvoru Rječine sije nezapamćeni strah i paniku. A sve je počelo sasvim obični. Kukuljanske djevojčice i dječaci Gloria Zaharija (11), Darko Lukin (13), Boris Juretić (17), Andrea Vrabić (14), Jelena Juretić (12) i Virna Kukuljan (11), prožvakavali su još jednu dosadnu subotnju večer na autobusnoj stanici smještenoj na ulazu u selo, svojem omiljenom okupljalištu. I onda su, još uvijek ničim izazvani, ali i sasvim iznenađeni nagonom za štetnju, jer inače to im nije uobičajen đir, odlučili oko 19.30 sati prošetati cestom u smjeru susjedne Trnovice.
  - I gremo mi tako naprvo, Darko, Jelena i ja va prvoj grupe, a zad nas ovi drugi kad najedamput na Batici skužimo nekakovu svitlost va šume. Obrnuli smo prema tamo i na jedno petnajst - dvajset metrih vidimo neč belo, okol pol metra visoko, z glavun na koj su se videle samo oči ke se sad bile crvene, sad zelene, sad florescentno bele kako kraj drva stoji i gljeda va nas. Darko j 'bil na dva metra od njega, on se j 'ukopal, a mi smo vrišćuć počele bižat na cestu.

Bižala j' i ova grupa za nas, to čudo je cvilelo, lupalo i greblo z onimi rukami ča nemesto prstih imaju kot pandže i se po boku klizilo za nami, grdo pušuć, svetleć i beleć se koda ga j' neki celoga posul brašnom. Onda j' i Darko nekako dotekal, pal na cestu i počel histerično vriskat, komać smo ga stali i nekako pobigli do autobusne stanice, ma to j' letelo za nami. Mislin. letelo, ma ne po zraku, po tloh, se po boku, ma takovun brzinun da se j' ustvari videla zaspraven samo ta belina kako klizi za nami. Od busne smo pobigli pred kapelicu, ludi od straha, ma to j' sad došlo z klančića ča zmed kuć vodi do tog šumarja kadi smo ga prvi put videli. Onda smo mi pobigli na drugi kraj sela - do malinice, a to j' došvikalo zanami. Kad smo već bili ludi od straha, aš Andrea govori da j' sedelo na ograde od jedne stare kući, najedanput je odljigavilo preko našega mostića i va šumu. Ne moren vam reć koliko smo se prestrašili, a trebelo j' poć doma. Nekako smo šli, ma od straha da nan niki neće verovat se to, nikomu nismo tu noć niš govorili, priča Gloria Zaharija.
No, kako klinci rijetko što mogu sakriti roditeljima, a njihov strah bio je više nego vidljiv, roditelji su vrlo brzo saznali čitavu priču.
  - Moja Andrea je došla doma sva blijeda, na moje inzistiranje ispričala mi je čitavu priču, najprije sam joj rekla da prestane izmišljat, no kako nije odustajala čak sam joj i zaprijetila batinama, totalno iživcirana takvim bedastoćama. Ali, iz minute u minut njezin je strah rastao umjesto da se stišava i onda sam iznova zatražila da mi prepriča čitav događaj i shvatila sam da dijete ponavlja priču od riječi do riječi, tresući se kao prut i ja joj vjerujem. Tim više što su i ostala djeca roditeljima ispričala identičnu priču, kaže Andreina mama Dunja, dodajući kako su tu čitavu noć psi bjesomučno lajali, osjećalo se nešto čudno u čitavom mjestu, a klinci koji su imali bliski susret s "neidentificiranim" spavaju s roditeljima, ni u ludilu ne pomišljaju na izolaciju u vlastitoj sobi.

Kako je ostatak ekipe još bio u školi, Gloria nas je odvela do mjesta zbivanja i pokazala drvo iza kojeg je izvirio "bijeli stvor bez nosa i ustiju, s ogromnim raznobojnim očima i nogama koje kao da nisu noge nego umjesto stopala ima nešto okruglo" i na drvetu su lijepo vidljivi tragovi pandža, a ispod drveta dubok vodoravan trag kao kao da je netko vukao balvan. Vjerujte, jezovito, tim više što na kori drveta uistinu postoje tragovi nekakve osušene i skorene sluzi, a klinci se lijepo rekli da se "strašni mališan" ljigavi.
U 14 i 20 pristigli su i ostali akteri priče iz škole, te smo upitali Darka što je to bilo.
  - A ča ja znan ča je bilo, strahovito san se prestrašil, pa ja san mu bil na dva metra dugo, to j' cvilelo, lupalo, bliskalo i ja se nis mogal pomaknut. Još se bojin, još me j' strah i mi van kad padne mrak opće ne zihajamo z kući. Ne znan ako bi preživel opet isto, tr i onda san se zrušil, ča ja znan je od straha, od šoka al česa drugoga. A znate ča, nan niki ne veruje, ali to j' zaspraven bilo tako. Ča j' to, ča ni ja ne znan, ma znan da san ga videl i čul. Drugu večer smo s ceste zijali - mi te se ne bojimo, pukaži se, a vranića se ne bojimo, ma to se ni pukazalo leh je z šume lupalo, vriskalo i ča ti ja znan ča se ne.
Da nisu samo djeca imala bliski susret s "nečin tim" potvrđuje i gospa Ivka Kukuljan zvana Mičica koja je krenula u štalu, ma kad je ušla - ljudi moji mirakula.
  - Šla san nutar, kad ono z poda kadi j' nekad bilo seno, čujen nekakovo puhanje, koda neki kašlje, hripće, ma ne čovik i nekakov glas, ne moren van opisat kakov - stravičan, govori Mičica i nastavlja - nis ja čekala da se to pokaže, nis ga videla ma san ga čula, pobigla san kuliko san brže mogla, dako ću vranića čekat. Čujte, prestrašila san se, ma strašno san se prestrašila, sad gren po danu va štalu, ma po noći. ne bin šla za si soldi ovoga svita.

Mještani spominju i vozača Autotroleja Ladislava koji je također imao susret s "neidentificiranin".
  - Da j' ta Ladislav, me par da j' z Martinih al Lopače peljal bus i da mu j' najedanput neš belo proletelo preko ceste, bes se j' sam od sebe zgasil, svitla su se pogasila i da ga j' upalil tek kad je to belilo nestalo, sad je tako al ni ja ne znan aš va busu nis bila, govori jedna vremešna stanovnica Kukuljani.
Sve u svemu, i staro i mlado u Kukuljanima boji se mraka, psi laju već tjedan dana nesmanjenim intenzitetom, čudnovati stanovnik šume trenutno se pritajio, osim što se lupom i svojevrsnim cviljenjem koje dopire iz šume s vremena na vrijeme izdaje. Mnogi priznaju strah, a neki odmahuju rukom kako su to sve bedastoće. Nelagoda se uvukla u svaku poru seoca na izvoru Rječine, a da je stvar ozbiljno shvaćena potvrđuje i "izlazak na teren" načelnika općine Jelenje Branka Juretića, ali i pripadnika policije. Što je to što straši mještane još uvjek je nepoznanica, Kukuljani već desetak dana ne spavaju mirnim snom.
  - Mi nećemo dok se ne sazna ča j' to bilo, jednoglasni su u odgovoru mještani, neovisno kojoj starosnoj dobi pripadali.

Iz NOVOG LISTA br. 17015 od 12. prosinca 2000.
Izvještava Slavica Mrkić Modrić
Snimio Marko Gracin