Spori proces osmoze znanstvene fantastike u druge žanrove traje već pedesetak godina, a ključni su impulsi u pravilu stizali iz filmske industrije. 2001: Odiseja u svemiru (1968) približila je znanstvenu fantastiku širokom krugu konzumenata popularne kulture više nego svi usko žanrovski filmovi prethodnih desetljeća zajedno. Slijedeći korak od sedam milja napravio je dvojac Lucas - Spielberg filmovima Ratovi zvijezda (1977) i Bliski susreti treće vrste (1977). Nakon planetarnog uspjeha žanrovskog hibrida Alien (1979) širom su se otvorila vrata za komercijalnu eksploataciju atraktivnijih elemenata iz znanstveno-fantastičnog rekvizitarija kao efektne pozadine pred kojom će se reciklirati dramaturgija ostalih popularnih žanrova. Ratni, borilački i avanturistički film, horror i komedija, film katastrofe i epsko-patriotski spektakl, politički i špijunski triler, film noir i policijski film… Svi ti pomalo umorni žanrovi dobili su snažan komercijalni impuls usvojivši znanstveno-fantastična sredstva rada, mjesto i/ili vrijeme radnje i ponekog izvanzemaljca. Crvena nit proteže se od značajnih filmova kao što su Blade Runner (1982), Aliens (1988) i Alien 3 (1992) ili Terminator (1984) preko srednjestrujaških poput Lova na Crveni oktobar (1990) i Žestokog udara (1997), pa do besmislica koje se mogu vrlo dobro prodati, npr. Dan nezavisnosti (1996) i Ljudi u crnom (1997). Trendu koji je uspostavila Tvornica snova uskoro su se pridružili i brojni pisci žanrovske konfekcije, koji su shvatili da pažljivim doziranjem znanstveno-fantastičnih sastojaka mogu ostaviti dojam upućenosti i inteligencije. U tome osobito prednjači Tom Clancy svojim tehno-trilerima iz djelatnosti CIA.

    Relativno poznatu američku autoricu kriminalističkih detekcijskih romana Barbaru D'Amato predstavlja nam zagrebački »Škorpion« romanom Killer.app kojim je i ona posegnula za gore opisanom formulom. Specijalnost gospođe D'Amato inače su istrage njenog alter ega, novinarke Cat Marsala, u raznim segmentima složenog društvenog ustroja Chicaga. Jednom je to luksuzna jahta na jezeru Michigan, drugi put svijet prostitucije, zatim igre na sreću, a jednom čak i obiteljska farma za uzgoj novogodišnjih jelki. Na sličan način u romanu Killer.app Barbara secira softversku firmu u usponu. Ona pokušava odgovoriti na nimalo akademsko pitanje: Što ako je velika softverska kuća, koja ugrađuje softver u bolnice, policijske stanice i državne institucije, osnovana s kriminalnim namjerama?

    D'Amato barata s klasičnim sastojcima političke paranoje: strah običnog građanina od manipulacije njegovim osobnim podacima, specijalisti nadmoćne inteligencije kao negativci, zavjera koja uključuje najviše osobe političke i policijske strukture, i prokušani dramaturški vrhunac koji u sebi sublimira sve ostalo - prijetnja životu američkog predsjednika. Jedino što ovoga puta prijetnja dolazi izravno iz računalne mreže.

    Autorica ne pripada svijetu računala i u prikupljanju podataka za taj segment knjige interesirala se, očito, više za uvriježene predodžbe ne baš upućene publike nego za stvarno stanje stvari, tako da se čak i površni poznavatelj prilika u računalstvu mora mrštiti na lakoću kojom papirnati hakeri sprovode svoje nakane. Posebno je iritantno shematsko svrstavanje hakerske populacije u asocijalne i/ili kriminalne tipove. Začudo, s obzirom na iskustvo autorice, jednako je problematična i struktura teksta. Policijsku istragu pratimo naizmjenice iz perspektive nekoliko policijskih službenika, kriminalaca i žrtava. To bi bila klasična koncepcija sveznajućeg autora da D'Amato povremeno ne umeće i razmišljanja u prvom licu jedne od sudionica, što je do apsurda preambiciozno za jednu tanušnu i neuvjerljivu priču. Zbilja je otužno da prevodimo ovakve grebatorske surogate, u situaciji kada deseci relevantnih SF djela svake godine ostane neprevedeno. Ali i to je, vjerojatno, znak vremena u kojem živimo.

Tonko Kordić