Karijera George R. R. Martina kao SF pisca počela je 1971. godine objavljivanjem njegove kratke priče 'The Hero' u časopisu Galaxy. Od tada je objavio nekoliko romana i više desetaka znanstveno-fantastičnih, fantastičnih i horor priča od kojih se posebno ističu 'The Armageddon Rag', 'Windhaven', 'A Song for Lya' i 'Sandkings'. Za svoj je rad primio mnoga priznanja, među kojima i tri nagrade Hugo, dvije Nebule i nagradu Bram Stoker. Nakon što je neko vrijeme radio na televizijskim serijama 'The New Twilight Zone' i 'The Beauty and the Beast', vratio se pisanju te trenutno dovršava 'A Feast for Crows', četvrtu knjigu iz serije 'A Song of Ice and Fire' koju svi sa nestrpljenjem očekujemo...

Kada ste se prvi put upoznali sa znanstvenom-fantastikom i fantastikom? Koji je pisac ili knjiga na vas osobno najviše utjecao?

Fantastiku sam počeo čitati vrlo rano, još u osnovnoj školi i kasnije u srednjoj. Mislim da je prvi pisac koji je zbilja utjecao na mene bio Robert E. Howard. Njegove sam priče o Conanu čitao još u osnovnoj školi nakon što sam ih otkrio u jednoj zbirci koju je izdao L. Sprague de Camp. Ta mi se prva priča toliko svidjela da sam dugo vremena tražio ostale. Naime, tada ih je bilo jako teško pronaći jer su imale malenu tiražu. No mislim da je još veći utjecaj na mene imao J. R. R. Tolkien i njegov 'Gospodar prstenova' kojeg sam otkrio nekoliko godina kasnije. Prvo čitanje njegove trilogije strašno me se dojmilo, bila je to tada za mene najbolja knjiga koju sam ikada pročitao. To je jedna od onih knjiga koju čovjek ne želi privesti kraju. Bio sam tužan kad sam se približavao završetku priče. Zbog svega toga sam, godinama kasnije kad sam postao pisac, između ostalog pisao i fantastiku.

A jeste li oduvijek željeli postati pisac?

Da. Oduvijek sam stvarao priče. Kad sam bio jako mali često sam izmišljao stravične priče i prodavao ih klincima u susjedstvu kako bih imao za čokoladice. No imao sam tada i drugih ambicija, kao naprimjer postati astronaut. Obožavao sam znanstvenu-fantastiku pa sam naravno mislio da to želim raditi sve dok u jednom trenutku nisam shvatio da vjerojatno neću zbilja ići u svemir, no da mogu pisati o tome kao i o raznim fantastičnim svjetovima.

Kakvo je po vašem mišljenju danas stanje u žanrovima znanstvene-fantastike i fantastike? Zašto većina današnjih kritičara te žanrove ne uzima ozbiljno?

Mislim da se ta dva žanra trebaju promatrati odvojeno zato jer ih je, barem ovdje u Sjedinjenim Državama, razdvojilo tržište. Fantastika je u komercijalnom usponu i odlično se prodaje, iako je većina napisanog vrlo loše kvalitete. Nije sve loše, ima tu jako dobrih pisaca, kao što je Robin Hobb koji piše sjajne stvari, a tu je još i Jack Vance, jedan od velikih majstora oba ova žanra, i još nekolicina drugih. No u činjenica je da u opticaju ima dosta loše fantastike koja se iznimno dobro prodaje. Situacija u znanstvenoj-fantastici je upravo obrnuta. Ne prodaje se tako dobro kao nekada i ovdje kod nas je na mukama unatoč tome što se pišu odlična djela i pojavljuju vrlo dobri novi autori. No te su stvari cikličke prirode i svaki žanr prolazi kroz svoje uspone i padove, periode procvata i posustajanja. Mislim da će se situacija tu ubrzo promjeniti.
Što se tiče pitanja o kritičarima, ne znam koliko će od sljedećeg biti primjenjivo na Hrvatsku, ali mislim da je sve počelo krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća s velikom svađom Henrya Jamesa i Roberta Louisa Stevensona koji su imali različite stavove o beletristici. Naime, njih su dvojica tada vodili slavni dvoboj riječima preko stranica tadašnjih časopisa i novina. To je dovelo do podjele u engleskoj književnosti pa su Jamesovi sljedbenici postali takozvani 'književnici' koji su pratili njegova načela o prikladnim književnim temama kao što je, recimo, realizam. Stevensonovi su sljedbenici prihvatili njegovu romantičniju tradiciju, romansu, avanturu, maštu, fantastiku. Znanstvena-fantastika i fantastika se tako zasigurno nalaze u Stevensonovu taboru i prate njegovo nasljeđe, dok su kritičari većinom sljedbenici Jamesa i poštuju njegova pravila koja kažu da nešto ne može biti ozbiljna književnost ako se ne temelji na stvarnosti i uobičajenim ljudskim iskustvima.

Nekoliko pitanja o seriji 'A Song of Ice and Fire'. Dali ste si puno truda u opisivanju vašeg svijeta kojeg ste obradili sve do najmanjeg detalja, i pritom izmislili mnoge oznake i grbove. Postoji li neki određeni razlog za to? Volite li heraldiku?

Da, obožavam heraldiku. Vidite, oduvijek sam želio stvoriti ep sa velikim brojem likova. Prije 'Pjesme leda i vatre' dugo sam vremena radio u Hollywoodu gdje sam bio prilično ograničen. Naime, kada pišete za televiziju ili film, imate na raspolaganju samo sat ili dva. Imate budžet, koji ograničava scenografiju te broj glumaca i statista, jer sve te stvari koštaju. Tako je moj rad za Hollywood uvijek bio preveliki i preskup. Stalno su me tjerali da režem stvari, smanjujem, i nakon deset godina to mi je dojadilo. Poželio sam napraviti nešto skupo, veliko, pa sam stvorio Westeros. Mislim da je dio privlačnosti fantastike, sigurno još od vremena Tolkiena a možda i Roberta E. Howarda i njegove Hyborie, scenografija. Potrebno je iz ničega stvoriti cijeli svijet, novi svemir, a za to su potrebni detalji. Treba vam puno prostora. Stvaranje detalja je za mene dio zabave a nadam se da je i dio čitateljeva zadovoljstva.

A da ste vi srednjovjekovni vitez, kako bi izgledao vaš grb?

Pošto sam pisac, vjerojatno bih odabrao guščje pero ili nešto slično...

U vašim knjigama ne postoje crno-bijeli likovi. Svi su vaši likovi pokretani vlastitim motivacijama. Ipak, neki su od njih vezani idejama o časti dok drugi nisu. Koje od njih vam je draže pisati?

Lik kojeg najrađe obrađujem je Tyrion Lannister, moj jadni izmučeni patuljak, zato jer je domišljata i vrlo složena ličnost. Njegova poglavlja kao da se pišu sama od sebe. Inače mi je od svih likova najteže pisati o djeci, posebno onoj mlađoj. Mislim da mi je najteže pisati o Branu. No ja vjerujem u portretiranje sivih likova. Mislim da su oni puno zanimljiviji od crno-bijelih jer ako je netko recimo konstantno hrabar, često postaje vrlo dosadan za pisanje a vjerujem i za čitanje. Usto, to nije stvarno. Ja ne vidim takve osobe u pravom životu.

Da li je 'A Feast for Crows' najteža knjiga koju ste do sada pisali?

Da, to je doista do sada najteža knjiga koju sam pisao. Napravio sam na njoj određene pogreške i zato kasni. Naime, početna mi je namjera bila da preskočim određeni vremenski period, kasnije ga opišem kroz prisjećanja likova, i odmah prijeđem na pisanje 'A Dance With Dragons'. Radio sam na tom konceptu oko godinu dana prije nego što sam shvatio da ne funkcionira. Tada sam se morao vratiti na početak i početi ponovo, bez petogodišnjeg skoka u radnji koji sam planirao. No čak i bez toga, bila je to teška knjiga za pisanje. Još uvijek je teška. Još ju pišem, još se mučim s njom, no nadam se da će biti vrijedna čekanja.

Dakle ipak ne postoji vremenski razmak između 'Oluje mačeva' i 'Gozbe za vrane'... Što biste željeli raditi nakon što završite seriju?

Vjerojatno nešto drugo. Stvarno ne znam. Još moram dovršiti 'Gozbu za vrane' i još najmanje dvije druge knjige poslije nje. Ako uzmemo u obzir činjenicu da mi je za svaku knjigu potrebno nekoliko godina, mojih sljedećih pet ili šest godina je već poprilično određeno. Poslije toga, ne znam. Moram vidjeti kako ću se tada osjećati.

Postoje mnoge podudarnosti između izgleda britanskog otočja i Westerosa. Je li to bilo namjerno i postoje li i druge sličnosti između stvarnog svijeta i vašeg?

Činjenica je da sam želio da serija ostavi dojam povijesnog djela kao i tradicionalne fantastike. Htio sam ostaviti dojam prljave stvarnosti. Puno sam istraživao, a za nekog kao što sam ja, Amerikanca koji govori jedino engleski jezik, najbliži izvor srednjovjekovne povijesti su knjige o povijesti engleske. Naravno, mi u Americi nismo imali srednji vijek a iako zemlje kao Francuska, Njemačka ili Španjolska imaju vlastite bogate povijesti, većina detaljnih knjiga o njihovom srednjem vijeku nije prevedena na engleski i prema tome je nedostupna meni. To je seriji dalo određeni britanski štih. Isto tako, ja pišem na engleskom jeziku za čitatelje u engleskom govornom području. Moje su knjige prevedene na mnoge druge jezike, što je sjajno, ali jezik, kultura i predaja koju potpuno razumijem je ona britanska.

U knjigama, a izgleda i na Internetu, ne postoji mapa cijelog vašeg svijeta. Postoji li takva mapa uopće?

Ne.

Hoće li biti dostupna kasnije?

Svaka će nova knjiga imati nekoliko novih mapa. Svaka je dosadašnja knjiga donijela mapu ili dvije pa će možda do kraja serije biti moguće uzeti sve te malene mape i spojiti ih u veliku kartu svijeta. To sam djelomično namjerno napravio jer, ponovo, htio sam ostaviti dojam pravog srednjeg vijeka. Činjenica je da u pravom srednjem vijeku, ako pogledate unazad do recimo 12. stoljeća, nisu imali pravu ideju kako izgleda ostatak svijeta. Njihov je koncept zemljopisa bio prilično klimav. Znali su kako izgleda vlastita zemlja i zemlja do, možda čak i ona iza nje, no onda su stvari postajale pomalo mutne. Ljudi u velikoj većini nisu putovali daleko. Mi još uvijek govorimo o ljudima kao što je Marko Polo koji je putovao u Kinu ali sama činjenica da i stotinama godina kasnije znamo njegovo ime pokazuje kako je to bilo rijetko. Stvarni izgled svijeta tada nisu razumijeli i mislim da sam, uskraćivanjem mapa, postigao taj dojam. Pogotovo što se tiče daljih mjesta.

Jedan ste od vaših romana, 'Windhaven', napisali u suradnji sa Lisom Tuttle. Kako se proces pisanja sa suradnikom razlikuje od samostalnog rada?

Svaka je suradnja drugačija. Ona zbilja ovisi o osobi, to vam je kao brak ili ljubavna veza. Ne postoje pravila, njih stvarate putem. 'Windhaven' smo većinom pisali u kasnim sedamdesetim godinama. Na početku smo ga zamislili kao seriju novela koje smo kasnije proširili u cijeli roman. Kad smo počeli raditi na projektu, ja sam živio u Chicagu, u državi Illinois, dok je ona živjela u Teksasu tako da smo bili međusobno udaljeni tisućama kilometara. Ja bih napisao poglavlje koje bi zatim poslao njoj a ona bi ga prepravljala, nastavila priču dalje i vratila ga meni. Materijali su tako šetali naprijed nazad. Povremeno, otprilike jednom godišnje, našli bi se na nekoj konvenciji ili bi jedno drugom došli u posjetu i tek smo tada mogli sjesti i popričati o tome u kojem bi smjeru priča trebala ići. Većinom su rukopisi putovali poštom između nas u tim primitivnim danima prije elektroničke pošte.

Što mislite o filmu 'Gospodar prstenova'? Kad bi se radio film ili serija temeljena na vašoj 'Pjesmi leda i vatre' i da imate neograničen budžet, koje biste glumce angažirali?

Obožavam 'Gospodara prstenova'. Jedva čekam da pogledam treći film i stvarno mislim da su odlični. Imam jednu ili dvije zamjerke ali većinom su fantastični. Što se tiče filma o 'Ledu i vatri', ne znam baš. Mislim da je to neizvedivo jer su knjige jednostavno prevelike. Mislim, za 'Gospodara prstenova' su bila potrebna ta tri ogromna filma a ako malo pogledate knjige vidjet ćete da sve tri zajedno nisu velike kao 'Oluja mačeva' koja je samo jedna od mojih knjiga. Dakle ako su za Tolkienovu trilogiju bila potrebna tri filma, za moju bi priču vjerojatno trebalo njih 27, a nijedan se studio neće usuditi na projekt od 27 filmova.

Ipak, imate li neke konkretne glumce u vidu?

Ne baš za sve uloge, ali imam nekoliko njih. Mislim da bi Nicole Kidman bila odlična kao Cersei. Uvijek mi se sviđao Ron Perlman, s kojim sam radio na seriji 'The Beauty and the Beast'. On bi bio odličan Sandor Clegane. Ron je vrlo dobar u teškim kostimima i usto je velik i jak momak. Ima odličan, snažan glas. Mislim da bi on bio sjajan Hound. Za Jamie Lannistera bih prije nekoliko godina odabrao Cary Elwesa no on je sada vjerojatno prestar. Ne znam...

I na kraju, nekoliko riječi za vaše čitatelje u Hrvatskoj...

Pa, nastavite čitati knjige, nadam se da su vam se svidjele. Meni je u lijepom sjećanju ostao posjet Hrvatskoj ove godine i nadam se da ću jednoga dana opet doći i vidjeti ostatak vaše zemlje. Imate prekrasnu zemlju.

Razgovarao Goran Zadravec