|
|
|
|
|
|
|
|
|
Da li ste kada razmišljali o budućnosti interneta? Vjerojatno niste. Kako će izgledati traženje informacija u budućnosti? I meni je ova zamisao što ću je sad izložiti slučajno pala na pamet (da, bilo mi je dosadno). O čemu se radi? E, ovako... U posljednje vrijeme smo svjedoci mnogim tehnološkim novitetima, koji bi, kad se razviju, mogli promijeniti naš način života. Jedan od njih je gotovo tek prototip, ali postoji, a radi se o uređaju koji je u stanju prepoznavati te značajno pojačavati moždane valove. Prepoznaje da li ispitanik misli o jabuci ili o avionu. Muzici ili o nekoj osobi. A to je tek početak. Što će takav jedan uređaj biti u stanju pročitati iz našeg uma za deset ili petnaest godina možemo samo pretpostavljati, ali je prilično sigurno da ćemo, na primjer, moći pisati samo izmišljajući tekst. Pokoj duši daktilografkinjama. Možda će izmisliti i varijantu koja će 24 sata dnevno snimati vaše misli. Pa se onda više ljudi neće moći izvlačiti da su nešto zaboravili... Ali, skrenuli smo s teme. Druga stvar koja ima svoje mjesto u ovoj priči je isto hi-tech. Znam da smo danas u stanju ispirati mozgove, ali ne znam koliko su daleko došla istraživanja po pitanju mozga te njegovih tajni. Mene, ustvari, zanima samo jedan dio mozga koji se bavi sjećanjem i njegova manipulacija. Što je sa umjetnim sjećanjima? Implantiranim znanjima? Toga danas nema, ali će jednog dana valjda biti. Ne bi im oprostio da ne bude. Znači, potrebna nam je tehnologija koja će moći čovjeku ugraditi sjećanje na nešto, ili neke informacije pohraniti u njegovo pamćenje. Treći od uređaja koje su uključeni u ovu moju suludu, ali ipak genijalnu viziju, je najobičniji mobitel. Zašto mobitel? Na svakoj mreži imamo protok, razmjenu i prijenos informacija, a kako sve teži ka bežičnome te oslobađanju od kablova, mislim da je mobitel tehnologija ona koja će u budućnosti preuzeti ulogu prijenosnika informacija. I, četvrta neophodna stvar za kombo je mreža. Da li ćemo je nazvati internet, ili nekako drugačije (ja kao autor zahtijevam da se zove sensornet?) nije bitno. Ustvari je. Odlučio sam. Sensornet. Cool. Kako sad sve to ukomponirati, vjerojatno već naslućujete. Stavite kacigu sa senzorima za čitanje misli na vašu lijepu i pametnu glavu, te pomislite da biste željeli kupiti automobil. Senzori to prihvate, proslijede bežičnim prijenosom informacija tu informaciju na net, i u stilu altaviste izbace nekoliko mogućnosti: Ford, Fiat i recimo Honda. Vi poželite nešto više saznati o Fiatovim vozilima, te se to i dogodi. Kompjuter u vaš mozak direktno prebaci od strane Fiata unaprijed pripremljene engrame sa podacima koje biste željeli znati. Samo trebate izabrati: tehničke karakteristike, slike, možda čak i osjećaj koji ima vozač dok leti autoputom. Sve te stvari ćete jednostavno znati. Zgodno, zar ne? Mislite li da će to biti skupo? A pomislite malo koje su mogućnosti za reklamiranje. Da sam vlasnik neke velike korporacije, prvi bi otišao u HT (ili Bell) i rekao da ću kreditirati sve ljude koji žele kacigu sa senzorima, platiti sve impulse koje oni naprave, a sve za jedan automatski prijenos engrama u korisničke mozgove koji bi sadržavao sve prednosti mojih proizvoda nad konkurentskim. Definitivno najefikasnija reklama u povijesti čovječanstva. Osim one “Svaka ima svoj faktor”, ali to je druga priča. Slijedeća stavka na koju trebamo obratiti pozornost je zloupotreba. Meni bi kao vlasniku korporacije još više odgovarala reklama koja bi u nečiji mozak ugradila engram sa sjećanjem na iskustvo koje se nikad nije dogodilo, a vezano je uz moj proizvod(e). Naravno, to bi sjećanje bilo obojeno ružičastom bojom i nevjerojatnim užitkom. Na ovu temu bi se mogao napisati dobar roman, zar ne? Ako ima zainteresiranih koautora, neka mi se jave. Do tada, ugodno surfanje... Vedran Vrsalović |
|
