Neupitna je privlačnost literarnih i filmskih djela čiji su akteri ljudi i institucije za koje osjećamo da odlučujuće oblikuju društveno okruženje u kojem živimo. Od Robina Hooda i Tri mušketira do Le Carréa i Toma Clancyja ljudi vole osjećaj da su zavirili iza kulisa službene povijesti i upoznali ljudsku dimenziju monstruma visoke politike. Mali je korak od fikcionalne proze koja se odvija u okruženju stvarno postojećih centara moći do ideje da se konstruira finkcionalna povijest na pretpostavci da se neki krupni politički događaj završio s ishodom suprotnim od onoga u stvarnosti. Taj korak najprirodnije su napravili pisci znanstvene fantastike. Osnovni postupak pri tvorbi SF situacije jest ekstrapolacija izabranih tendencija u sadašnjosti i analiza posljedica koje bi mogle nastupiti ako te tendencije eskaliraju u dominantne odrednice budućnosti. Opisanim postupkom stvorene utopije i naročito antiutopije toliko su snažno obilježile popularnu kulturu da za Vrli novi svijet ili 1984. znaju i oni koji uopće ne čitaju beletristiku. Ukoliko autor izabere neki povijesni trenutak, promijeni ishod i od njega razvije alternativnu povijest rezultat može biti začuđujuće svjež pogled na naše vrijeme i/ili drugačije razumijevanje nekih povijesnih procesa. Inteligentan i literarno vrijedan primjer takvoga postupka su Pavane (1968) engleskog pisca Keitha Robertsa u kojima 1588. godine španjolska Nepobjediva armada izbjegne rasulo u oluji, porazi englesku flotu i pokori Englesku. Autor razvija alternativni društveni, politički, vjerski i tehnološki razvoj Europe sve do fantastične završne poante u našem stoljeću.

    Slom nacističkog ratnog stroja u II svjetskom ratu i razobličavanje modela “Jedan narod, jedna partija, jedan vođa” posebno je često provocirao spekulacije na temu “Što bi bilo sa zapadnom demokracijom da su stvari na bojišnici krenule suprotnim tijekom?”. Znanstvena fantastika već je dala jedno remek-djelo na tu temu: Čovjek u visokom dvorcu (1962.) Philipa K Dicka. Koliko prekopavanje po nedavnoj prošlosti može biti provokativno pokazala je svojevremena zabrana objavljivanja u Zapadnoj Njemačkoj romana Željezni san (1972) Normana Spinrada u kojemu Hitler po povratku iz I svjetskog rata emigrira u Ameriku, postaje pisac znanstvene fantastike i osvaja nagradu “Hugo”.

    Domovina engleskog autora Richarda Harrisa (r. 1957.) nema draž izrazite provokativnosti. Na tragu svojih ranijih preokupacija temom istine o nacističkom režimu, koje su rezultirale i televizijskim dokumentarcom o pokušaju prodaje falsifikata Hitlerovih dnevnika, Harris se bavi prvenstveno temom prikrivanja istine o “konačnom rješenju” židovskog pitanja od pobjedničkog Velikog njemačkog Reicha. Dominantni detekcijski aspekt romana funkcionira dosta dobro. U pogledu povijesne ekstrapolacije Harris se nije upuštao u velike inovacije, već je Berlin 1964. prikazao kao realizirani Hitlerov i Speerov gigantopolis čije nametljive i nadljudske proporcije jedva skrivaju teror policijske države, moralnu perverziju, užasnu indoktrinaciju i nedodirljivost Velikog Vođe. Jedini pravi politički žalac vezan je uz identitet američkog predsjednika. Na žalost, autor je deskripciju režima prilagodio publici sa površnim znanjem o Njemačkoj hitlerovog vremena, pa se prečesto upušta u tumačenje očiglednog. Knjiga tako dobiva štetan didaktičan ton. Najveća slabost djela proizlazi iz toga što istražitelj mukotrpno dolazi do spoznaja koje je svaki čitatelj učio u osnovnoj školi.

    Neizbježna iako ne naročito uzbudljiva ljubavna priča i povremene akcijske digresije učinile su ovaj roman privlačnim za ekranizaciju. Tekst je izrazito čitak, pa se Domovina može preporučiti širokoj publici, bez obzira na žanrovske sklonosti.

Tonko Kordić