Zagrebačka izdavačka kuća "Lukom" ovih je dana zaokružila izdavanje ciklusa o humanoidima doajena američkog i svjetskog SF-a Jacka Williamsona (1908.-) Od početka svoje karijere u SF-u (1928!) do danas Williamson piše grube i energične priče. Za čovjeka koji je odrastao izoliran u pustoši Novog Meksika pokazao je zapanjujuću sposobnost prilagodbe promjenama kojima je ovo stoljeće obilovalo i zadržao uvijek svjež uvid u nova područja znanstvenog a time i znanstveno-fantastičnog interesa. Još je 1942. u romanu Svemirski brod Seetee skovao izraz "teraformiranje" za tehnologije kojima bi se uvjeti na drugim planetima mogli učiniti slični onima na Zemlji. I pored duboke starosti stigao je 1992. godine romanom Mostobran dati svoj doprinos poplavi djela o kolonizaciji Marsa. Spekulacije o namjernim promjenama nasljednih osobina inspirirale su mnoga SF djela, počevši od Otoka doktora Moreaua (1896) H. G. Wellsa pa do Huxleyevog Vrlog novog svijeta (1932) i dalje, ali je općeprihvaćeni izraz "genetski inženjering" prvi osmislio Williamson u romanu Zmajev otok/Ne-ljudi (1951).

    Williamsonova stilska umješnost zaostaje za strastvenošću njegove potrage za smislom i perspektivama ljudske egzistencije. Papirnati likovi i situacije kao iz loše svemirske opere pomješane su sa prizorima punim uvjerljive tjeskobe. Williamson je u Humanoidima razvio do krajnjih granica temeljni sukob između mehaničkog shvaćanja ljudskih potreba i odgovarajuće prisilne i posredovane "sreće" nasuprot izvornog spontaniteta i individualizma kao bitne odrednice slobodnog ljudskog bića. Tragičan kraj te knjige, bez trunka nade i bez ikoga tko bi dalje pronosio ideju osobne odgovornosti i spremnosti na žrtve u interesu slobode i samostalnosti jedinke čini od Humanoida jedno od najpesimističnijih djela znanstvene fantastike uopće, odmah uz Orwellovu 1984. (1949). Tridesetak godina kasnije Williamson se vratio svojim neumoljivo uslužnim robotima. Umjesto jalovog prežvakavanja iste teme produbio je fantastični aspekt priče i ponudio zaobilazno rješenje nerješive dihotomije.

    Leleyi sa egzotičnog planeta Malili, kao ljudski varijetet posebnih svojstava, pojavljuju se u početku knjige sasvim marginalno, da bi korak po korak izrasli u središnji motiv i de facto predstavljaju Williamsovu ponudu za razriješenje sukoba između lobotomizirane civilizacije humanoida i mukotrpnog individualizma "posljednjih ljudi". Njihovo društvo razvijalo se dugo bez kontakta sa drugim ostacima "originalnog" čovječanstva i pogotovo bez upliva humanoida. Oni su nadindividualni kolektiv koji živi u doslovnoj simbiozi i harmoniji, međusobno i sa svojom životnom sredinom, bez ikakvog posredovanja tehnologije. Prihvativši pretpostavku da bi individualizam Zapada, onakav kakav mi danas poznajemo, mogao biti samo razvojna faza prema nekom kolektivizmu višeg reda Williamson je debelo iskoračio iz osnovnih premisa svojih ostalih radova i sasvim se približio koncepcijama engleskih autora, Olafa Stapledona (Prvi i posljednji ljudi (1930)) i Arthura C. Clarkea (Kraj djetinjstva (1953)).

    Očito je takve radikalne predodžbe teško uvjerljivo uobličiti pa ne čudi da su sva nabrojana djela literarno manjkava. Dodiru humanoida definitivno nedostaje prijemčivost izmaštanih fantastičnih ljudskih varijeteta i društvenih sistema kakvu postižu današnji žanrovski maheri poput C. J. Cherryh ili Dana Simmonsa. Leleye kao relativno originalni koncept ipak nije moguće olako odbaciti i ova knjiga unatoč očiglednim nezgrapnostima i stilskoj naivi provocira i navodi na razmišljanja znatno više od atraktivnije i vještije sročene konkurencije.

    Napominjem da je za Dodir humanoida nužno prethodno čitanje Humanoida jer se poznavanje korijena humanoidne ekspanzije i kompletnog sustava na kojem humanoidi funkcioniraju ovdje podrazumjeva.

Tonko Kordić