Život SF&F zajednice potresle su tijekom druge polovine ovog stoljeća tri revolucije. Početkom pedesetih godina srušena je barijera koja je SF držala u rezervatu specijaliziranih pulp-časopisa. Postalo je moguće napisati i objaviti kao knjigu čitav roman i to bez tutorstva i cenzure svemoćnih urednika SF tiska. Početkom šezdesetih dominantnoj produkciji tvrdog SF-a, orjentiranog više na znanstvenu ekstrapolaciju i svemirske pustolovine, suprostavio se novi val mlađih autora, zainteresiranih za društvene znanosti i literarnu komponentu. Čim su “novi” i “stari” naučili živjeti zajedno i jedne i druge je u ropotarnicu povijesti pokušao osamdesetih godina baciti kiberpankerski pokret. Do devedesetih izgleda da su svi ponešto naučili. Traje miroljubiva koegzistencija tvrdog i mekog SF-a, evoluiranog kiberpanka i militarističkih tema, te svih varijanti križanja znanstvene fantastike sa srodnim žanrovima - horrorom i fantasyjem.

    Tradicionalni tvrdi SF, u kome znanstvena komponenta dominira nad fantastičnom i stilskom nikad nije posve zamro. Reanimaciju podžanra izveli su novi pisci sa svežim pristupom. Perjanice novog starog SF-a su Gregory Benford, Greg Bear, David Brin, Michael Crichton i naravno Kim Stanley Robinson.

    Nakon niza tekstova, npr. Divlja plaža (1984.) i Zlatna obala (1988.), u kojima je u formi antiutopije analizirao moguće budućnosti Amerike, Robinson se prihvatio zadatka da osmisli i u obliku romana izloži ostvariv model pretvaranja Marsa u planet na kojem će trajno živjeti ljudi. Tema teraformiranja nebeskih tijela nije nova i intrigira publiku i autore od davnina. Nove su brojne spoznaje o crvenom planetu dobivene od svemirskih sondi koje su omogućile Robinsonu da razvije staru temu dosad nezabilježenom temeljitošću. Složenost zadatka navela je Robinsona na odluku da odustane od “objektivnog” sveznajućeg pripovjedača i da događanja u svakom poglavlju prikazuje iz perspektive drugog sudionika. U zavisnosti o osobnim i profesionalnim preferencijama glavnih likova poglavljima dominiraju naizmjenice astronautičke, političke, graditeljske, geološke, sociološke, vjerske, ekološke, seksualne, psihijatrijske i ine teme u raznim omjerima i kombinacijama. Relativna sveobuhvatnost nužno se odrazila na obim djela, tako da se samo prvi dio trilogije Crveni Mars prostire na punih 500 stranica. Zeleni Mars (1993.) i Plavi Mars (1996.) nisu ništa tanji. Bezbrojnim umetnutim tehničkim “digresijama” Robinson je svjesno žrtvovao komoditet čitača propagirajući američki svemirski program. To nas dovodi do najslabijeg aspekta ove knjige. Naime, s jedne strane imamo uvjerljivu razradu znanstveno-tehnoloških perspektiva ne tako daleke budućnosti, a s druge strane Robinson, pišući 1993., zamišlja da će 2026. Amerika i Rusija biti tehnološki i materijalno na ravnoj nozi, s tim da će Amerika biti “najkonzervativnija država na Zemlji”, a ruske učesnike ekspedicije predstavlja kao anarho-liberalne, “zdrave” snage. Ma baš!

    Predviđanje da će se Marsijanski pioniri pokušati osamostaliti u odnosu na Zemaljsku upravu nije novo. Svemirsku analogiju za antikolonijalnu revoluciju poput američke iz 1776. godine razvio je maestralno Paul Anderson u svojim Pričama o letećim planinama (1970.) opisujući naseljavanje asteroidnog pojasa. Također je ideja o svemirskom liftu direktno preslikana iz romana Rajski vodoskoci (1979.) Arthura C. Clarkea. Robinson je i od potpune originalnosti i od tečnije literarnosti odustao radi “viših ciljeva”.

    Izdavač najavljuje prijevode i ostala dva dijela trilogije. Oprema knjige je sjajna, a cijena paprena. Sa porezom na dodanu vrijednost od Nove godine bit će ubitačna. Došli smo do točke kada će čitanje definitivno postati elitna zabava, poput tenisa ili golfa.

Tonko Kordić