U ožujku 1923. godine izdan je prvi broj američkog pulp-mjesečnika »Weird Tales«. Njegov osnivač J.C. Henneberger, inače obožavatelj mračnih priča Edgara Allana Poea, obrazložio je pokretanje časopisa željom »...da pruži piscima slobodu kako bi izrazili svoje najintimnije osjećaje na način dostojan velike literature.« Ovaj poziv dopro je do nekolicine čudaka i zanesenjaka, koji su ubrzo postali česti suradnici. Od samog početka bilo je jasno da će novorođenče egzistirati kao izopčenik, literarna nakaza, različita od svega što mu je prethodilo. Daleko od toga da je sve što je objavljeno do gašenja časopisa u rujnu 1954. godine vrijedno pamćenja. U hrpi neinspiriranog smeća ipak su se iznjedrila najneobičnija i najoriginalnija djela američke žanrovske produkcije. Od stalnih pisaca »Weird Talesa« proslavili su se pisac romana strave Robert Bloch (autor Psycha), te uvrnuti pisci znanstvene fantastike Fritz Leiber, Edmond Hamilton, Henry Kuttner i Kuttnerova supruga J. C. Moore. U najkvalitetnijem razdoblju, od sredine dvadesetih do 1936. časopisom su dominirali H. P. Lovecraft i Robert E. Howard. Obojicu nam ovih dana predstavlja »Zagrebačka naklada«.

    Dok je Lovecraft jedini legitimni nasljednik velikog Poea u ovom stoljeću, i duhovni otac Stephena Kinga i Deana Koontza, majstora dark fantasy i romana strave, najznakovitijih žanrova kraja stoljeća, dotle je Howard u ciklusu priča o barbaru Conanu gotovo iz ničega izgradio žanr junačke fantastike.

    Robert Ervin Howard rođen je 1906. godine u dubokoj teksaškoj provinciji, koju zapravo nikada nije napustio. Od svojih vršnjaka od ranog djetinjstva razlikovao se strastvenom ljubavlju za knjige i usmenu predaju, naročito crnačke priče i fantastiku irskog porijekla u interpretaciji njegove bake. Odlikovao se nevjerojatnom brzinom čitanja i sjajnim pamćenjem pročitanog. Prve priče napisao je već u desetoj godini života. U petnaestoj godini bio je siguran da želi živjeti od pisanja. Strastveno opsjednut slobodom teško je podnosio školovanje. Iako je lako učio mrzio je » ... zatvorenost - povinjavanje rasporedu sati; upravljanje onim što govorim ili činim; a najviše od svega činjenicu da se netko smatra ovlaštenim za sprovođenje autoriteta nad mnom, s pravom preispitivanja mojih postupaka i miješanja u moje misli.« Srodne duše našao je u suradnicima časopisa »Weird Tales« s kojima se intenzivno dopisivao iako gotovo nikoga nije osobno poznavao. Kao pripremu za seriju priča o Conanu konstruirao je 10 000 godina fiktivne povijesti, koja uključuje propast Atlantide i nekoliko ciklusa uspona i propasti izmišljenih civilizacija. Tu je do izražaja došla njegova netrpeljivost prema kompromisima i manipulacijama koje sa sobom donosi izlazak iz barbarstva. Za njega su gradska naselja uvijek nositelji moralne degradacije i nasilja nad slobodarskim duhom. Conan se nigdje ne zadržava predugo. Uvijek je na oprezu prema svjetovnim autoritetima, a izrazito nesklon kultovima, svećenstvu i uopće bilo kakvoj organiziranoj religiji. Conanova zdravorazumska distanca prema moralnim pitanjima i uživanje u krvavim razračunavanjima čine ga izrazito nepopularnim među starijim generacijama, ali mu osiguravaju sklonost svake nove generacije mladih gnjevnih ljudi.

    Kao i mnogi drugi kreativni ljudi Howard je patio od manično-depresivnog poremećaja. U aktivnim fazama pisao je mnogo i stvorio, osim Conana, niz drugih avanturističkih serijala sa stalnim likovima, npr. Solomona Kanea, Francisa X. Gordona, Bran Mac Morna, mornara Stevea Costigana. Njihove dogodovštine objavljivane su u brojnim opskurnim pulp-magazinima tog vremena, kao npr. »Action Stories«, »Argosy«, »Fight Stories«, »Oriental Stories«, »Spicy Adventure«, »Sport Story« ili »Strange Detective«. Kada bi prevladala depresija njegov burni mentalni i fizički život ustupao bi mjesto najcrnjem beznađu. 11. srpnja 1936., u dobi od trideset godina, nakon što ga je napustila djevojka, a teško bolesna majka pala u nepovratnu komu Howard je izvršio dugo nagovještavano samoubijstvo.

    Howardov napor na izgradnji kozistentne, iako potpuno izmišljene mitološke i historijske pozadine za avanturistički lik prethodio je srodnoj transformaciji nordijskih mitova u legendu o Međuzemlju J. R. R. Tolkiena. Skoro da je neukusno uspoređivati Howarda sa Tolkienom. Gotovo sve je na strani engleskog profesora: neizmjerna školska erudicija, dubina i kompleksnost Gospodara prstenova (1954-1965), neponovljiva privlačnost Hobita (1937), trajna i sasvim osobita naklonost ljubitelja književnosti širom svijeta... Ipak, stotinjak Howardovih priča, mahom akciono-avanturističke prirode, ugrađeno je u same temelje popularne kulture. Osobito je serijal o Conanu uspio prebroditi promjene ukusa transformirajući se iz literarne u stripovsku, televizijsku i napokon filmsku ikonu dvadesetog stoljeća.

    Do pojave filma Johna Miliusa za nas je Conan bio isključivo junak bezbrojnih nastavaka sindikalnog stripa u izdanju »Marvel Comics«. Ukupno su do sada različiti autori širom svijeta iscrtali preko 520 različitih epizoda, pa Conan i čisto tehnički spada među najpopularnije i najviše eksploatirane junake stripa, uz bok Tarzanu, a ispred Supermana, Batmana i ostalih superjunaka. Televizijska uprizorenja Conana nisu se nikada uzdigla iznad prosjeka američke (trečerazredne) produkcije. Miliusov filmski superspektakl iz 1982. godine nešto je posve drugo.

    Milius sa Howardom dijeli kult individualizma i fizičke snage. Howard je godinama pisao priče iz boksačkog miljea i bio je oduševljeni bilder, baš kao i Milius pola stoljeća kasnije. U Milijusovoj megalomanskoj izvedbi i inkarnaciji Arnolda Schwartzeneggera Conan je poprimio barokne dimenzije. Važnost koju u filmu ima Conanovo osvetničko poslanje nema oslonca u Howardovoj izvornoj koncepciji. U prenapregnutoj dramatičnosti i neumjerenom korištenju nadnaravnih sila osjeća se uticaj de Campa i naročito Lin Carter. Debelo u sjeni Miliusovog megaprojekta ostao je nastavak Conan Uništavač (1984) kojeg je režirao veteran akcionih filmova Richard Fleischer. Opuštena epizodična struktura, značajan udio humora i neopterećenost popravljanjem svijeta čine ovaj skromniji uradak bližim prvotnom Howardovom naumu.

    Izvor za sve pojavne oblike Conanova kulta nalazi se u 17 priča koje je Howard objavio u »Weird Tales«. Ranih pedesetih, kao odgovor na činjenicu da interes čitatelja za Conanom nije opao nakon rane Howardove smrti, počela je potraga za eventualnim neobjavljenim radovima. Četiri takve priče pronašao je tada mladi entuzijast L. Sprague de Camp u ostavštini Howardovog literarnog agenta. Od tog trenutka počinju kontroverze. Nasljednici Howardovih autorskih prava nisu njegove radove shvaćali naročito ozbiljno i olako su dopustili de Campu da u značajnoj mjeri prekraja priče iako su bile potpuno završene. Šezdesetih godina otišlo se i dalje pa je de Camp, u suradnji s Lin Carter proizveo još četiri nove priče na temelju sačuvanih fragmenata i sinopsisa. Istovremeno počela je prava manija dopisivanja i interpoliranja novih epizoda pa čak i čitavih romana u Conanov životopis. Osim de Campa i Carterove o Conana su se očešali i brojni drugi pisci, pa i neki renomirani, poput Andrewa Offuta ili Karla Edwarda Wagnera. Tako je, na primjer, Robert Jordan potpisao čak 7 priča. Vjerojatno najbizarniji umetak napravio je Paul Anderson, čija se priča Conan buntovnik u cijelosti odvija usred radnje originalne Howardove priče Kraljica Crne obale.

    Knjiga koju imamo pred sobom prijevod je prve iz serije od 12 knjiga za masovno tržište koje su de Camp i Lin Carter pripremili za izdavačke kuće »Lancer« i »Ace«. Redoslijed priča poštuje kronologiju Conanova života, ali su uz Howardove izvorne priče obuhvaćene njihove prerađevine Howardove ostavštine kao i potpuno nove priče i romani ovog dvojca. Pošto se naš izdavač nije upuštao u razjašnjenje zbrke oko autorstva i datiranja pojedinih priča odgovarajuće podatke možete pronaći u okviru. »Zagrebačka naklada« izdati će daljnje nastavke ove serije ukoliko prvjenac bude dobro prihvaćen.

Tonko Kordić