|
|
|
|
|
|
|
|
|
BAKA ČETVRTA Saki si bedak svoju meru najde, kako je govorila moja stenjevečka baka. Pa stoga nikakvo čudo da sam se u Elki zbližio sa Zdravkom S. pa onda i s Fredijem. (Sad nema veze zašto tim redoslijedom.) Zdravko S. je bio tehničar u Kontroli kvalitete i umjetnička duša. Monotoniju rutinske šljake (potopiš kabel u vodu i priključiš ga na struju, pa čekaš hoće li "izbiti": radiš, a ne radiš ništa. Za poludit'!) ublažavao si je likovnom izložbom (po zidovima labosa povješao si je vlastite crteže u maniri Dimitrija Popovića, samo što je D.P. komparativni lajbek) i kreativnim telefoniranjem. Imao je pik na šefovu tajnicu Sonju u susjednoj kancelariji pa se s njom igrao "tu-tuuu". To se igra ovako: nazoveš, pa kad ti se jave, govoriš u slušalicu "tu-tuuu… tu-tuuu…". A jedamput joj je čak izveo i "Milivoja". "Milivoja" se igra ovako: odmah ujutro kad čuješ da je u susjednoj kancelariji Sonja došla na posao, još je u kaputu, lijepo nazoveš, pa kad ti se Sonja javi, zagalamiš strogim glasom: "Dajte mi Milivoja!" Onda se Sonja čudi i tumači kako tamo "nema nikakvog Milivoja" ali ti si strog, i tvrdoglav. "Nemojte vi meni mudrovati, odmah mi dajte Milivoja!" Jedva te Sonja nekako urazumi da si nazvao krivi broj. Onda dvadeset minuta poslije nazoveš, pa drugačijim glasom, pristojno, hoćes Milivoja. "Prosim Vas lijepo, hoćete mi dati Milivoja." Pa si zbunjen, i ispričavaš se, jedva ti Sonja rastumači kako tu nema Milivoja. Pa za dvadeset minuta nazoveš "Je li došao Milivoj." I tako cijeli dan nazivaš, mijenjaš glas, dijalekte i nastup. Sonja hoće iz kože iskočiti. A onda kad je kraj radnoga vremena pa osluhneš kako se Sonja sprema doma nazoveš zadnji put. Pa se Sonja javi (već je u kaputu), a ti veliš: "Ovdje Milivoj. Jel me tko danas zvao?" (Odatle ono na hateve, "jel me tko tražio?") (Ona je njemu vratila drugom forom, al' to sad nema veze.) Sve je to bila očajnička obrana od "radne atmosfere" u samoupravljanju. Na primjer, imali smo total-ludoga direktora. Mislim, zbilja. Kad je tvornica u Americi kupovala stroj za izoliranje kabela (investicija od parsto tisuća $$) nije na pregovore poslao Fredija koji je bio kemičar i stručnjak za izolaciju a engleski govorio bolje od Amerikanaca nego električara Ing. P.R. koji je natucao ruski i bio bezazlena dusa. No, jasna stvar, u Hartfordsku u Sovjetskoj Republici Connecticutiji čak i mala djeca govore ruski… A mene je pak odagnao neka idem u "fabriku kablova" u Svetozarevu - putni troškovi, dnevnice, i sve to… po nekakve papire… JUSove standarde… ("pustite Vi poštu, Krsto, sigurno je sigurno!") pa sam na sam dan Uskrsa iz vlaka-sporovoza razgledavao prirodne ljepote Šumadije… A išao sam, dabogme da sam išao, hajd' reci si šefu da nećeš. A kad sam u vlaku manipulirao pisanicama i mladim lukom (suha hrana za put!) pravoslavci su bečili oči na moja šarena jaja (da, znam što sam napisao) i uzdisali si pod bradu, kakve li samo umjetničke kokoši-nesilice imaju ti Xpbatu tamo! Genetski inženjering, mutacije, truli Zapad, to ti je…!) Inače, možda se zaboravilo: Yuga je bila jedina zemlja na kugli Zemaljskoj gdje je uredovno vrijeme bilo od 6 do 14. Čovjek bi to još nekako razumio da se tako radilo u Sovjetskome svijetu - socijalistička solidarnost s trudbeničkim rajem, i slični ideološki proljevi. Ali ne. I sad si zamislite: ustaneš u 4:50, trčiš na bus u 5:05, pa na tramvaj… i pjetlovi još spavaju… a šogor te pita, "Kaj se to priča po »Instrumentariji« (tamo je on radio) da u »Elki« ima ludi direktor koji se u cik zore šulja po pogonu pa luce iza strojeva da vidi što rade šljakeri?" Argument je bio kako si gotov već u 14 pa pred sobom imaš cijeli bogovetni dan slobodno. Je, istina. Mo'š sadit' lukac i rotkvicu. A u osam navečer ne znaš za sebe. A sutra u 6 si čio kao rosa proljetna i oran da se potrgaš od posla. Zdravka S uopće nije zanimao esef a spomenuo sam ga samo stoga što me on upoznao s Fredijem. Sad ga možete zaboraviti. (Ja nisam, ali to nema veze.) Alfred Fredi Reschner je čovjek o kome bi se mogao napisati roman ali ovo nije roman o Frediju nego subjektivna krozbifanistorija pa zato neću. Tek toliko: možete li zamisliti čovjeka koji zna sve o svemu? Mislim bukvalno!? Eh, Fredi je bio takav čovjek. Kombinacija "total recalla" (apsolutnog pamćenja) i nezasitne znatiželje. Jednog bi si dana nabavio knjige sa slikama o ribama u Jadranu i pročitao ih. Sad bi znao službene nazive, lokalne nazive, latinske nazive, i štotijasveznam svih vrsta riba u Jadranu. Jasno, odmah ga ribe prestanu zanimati (jer o njima zna sve). Sad bi si u Gundulićevoj nabavio knjige sa slikama o oružju, pročitao ih, pa bi znao sve o svim puškama, karabinima, pištoljima, revolverima - modele, kalibre, proizvođače, performanse… pa bi ga i to prestalo zanimati. Jednom sam na svoje oči vidio kako zna napamet cijelu shemu kolor televizora - s oznakama, proizvođačima, cijenama, svih tranzistora, kondenzatora, otpornika… Čudo od čovjeka. A veseljak, a duhovit, a dobričina! A čitao je esef iz Gundulićeve. Pa mu je u goste došao vjenčani kum V.K. "direktor proizvodnje" u Grafičkom zavodu Hrvatske i divio se policama s metrima esefa na engleskom. "Pa zakaj to čitas?" pitao je. "Zato jer je jako dobro i zato jer u Gundulićevoj svaki mjesec prodaju 3000 takvih knjiga," rekao je Fredi. Sad se V.K. zainteresirao, nanjušio je dobar nakladnički posao. "Bi li to ljudi kupovali da se prevede?" "Pa kaj si ti s Marsa opal, pa fala Bogu da bi kupovali." Onda mu je pokazao onaj moj elaborat o esef-časopisu (kojeg će Oliver poslije prozvati SFerom. Sve je to povezano!) i iskitio mu kako sam ja neobuzdani stručnjak za sve esefično. Eh, sad, V.K. nije bio lajbek. Mislio je, svaka čast vjenčanom kumu, sve je OK što on veli, argumenti su mu fakat uvjerljivi, i taj njegov neobuzdani stručnjak, ali sigurno je sigurno. Pa je zato kod sebe u GZH-u sazvao sastanak sebe, Fredija i mene, ali i Koščevića jer je Želimir bio tadašnji najeminentniji stručnjak za esef u Hrvata. Imao je za sobom prvi "Sajam naučne fantastike" 1972., i ugled u medijima, i autoritet. Klubotvorna petorka je tako kompletirana!
Kad je sastanak kod V.K. završio izišli smo Fredi, Želimir i ja na ulicu (a to je ugao Frankopanske i Prilaza), prešli Frankopansku i krenuli duž južne ograde dvorišta Rektorata prema Masarykovoj. I tu, na pola puta između Frankopanske i ulaza u dvorište Rektorata, u svibnju 1975. Želimir Koščević je izrekao kobnu rečenicu: "Mislim da bismo trebali osnovati klub." Tjedan dana poslije Želimir je došao pred Elku (ugao Šubićeve i Martićeve) sa svojom crvenom "četvorkom" da me vozi doma u Samobor (moj je Spaček bio kod limara - zamjena trulih pragova) pa smo se sjetili "kobne rečenice" i još razgovarali o klubotvornoj ideji. Na tome bi vjerojatno ostalo da nije Vojko (vidi prethodnu BAKU) navalio! O tome u sljedećoj BAKI. Tu ima zgodna pričica bez veze s temom, ali mi se čini zabavnom, pa evo: A zapravo, ona nema veze niti s fanistorijom, pa će prije biti DJED nego BAKA. Dakle, DJED PRVI: propalo cigansko vjencanje: V.K. je bio direktor proizvodnje (tiskara i sve to) pa baš nije bio doma po pitanju autorskih prava i slične problematike. (Iz nekoga razloga htio je da esef-edicija bude baš njegov projekt pa je išao mimo nakladničkog dijela GZH. To su bile čari OOURiniranja: cijela tvrtka je cijela tvrtka, ali pojedini njeni dijelovi-OOURi mogu si međusobno konkurirati samostalnim poslovima.) Bilo kako bilo, da skratim priču, dobio sam u zadaću nabaviti copyright za 'ČELIČNE ŠPILJE', 'GOLO SUNCE' i 'JA ROBOT' Isaaca Asimova. (I sve to prevesti, ali to je druga priča.) Kao pravi lajbek u tim stvarima, ne znajući ništa o literarnim agentima i toj proceduri, poslao sam 27. svibnja pismo u glavu, ravno Asimovu! A u želji da se to moje pismo ne izgubi u masi fan -pisama malo sam ga iskitio. (Također nisam htio suhoparni biznis.) Pa sam priču o copyrightu začinio onim vicem gdje Cigo kaže: "Oženit ću se kraljevnom! Pola posla je gotovo - ja hoću!" Pa će tako biti i hrvatskog izdanja Asimovljevih knjiga - pola posla je gotovo, mi hoćemo… Dok si rekao "odgovor", evo stiže odgovor! (Zamislite da je ovo faksimil):
Prijevod:
Ti bokca! Sudeći po datumu na pismu (2.VI) Asimov je napisao odgovor istoga dana kad je primio moju prošnju! Njegov datum je šest dana poslije moga koliko je onda trebalo avionskom pismu da dosegne adresu u Americi… Što je još jedna potvrda "Lundwallova temeljnog zakona korespondencije" ("Brzina odgovora na pismo obrnuto je proporcionalna jugoistočnosti adrese", drugim riječima, tko piše na sjever i zapad odgovore mu odmah, a tko piše na jug i istok čekaj magare dok trava ne naraste… Lundwallu se dogodilo da ga zovu za PoGoa na konvenciju u Skoplje, pa im on odgovorio da hoće, pa nikad više od njih nije primio ni slovca… A oni se poslije čudili zašto im nije došao…) Asimov je očito pregledao dnevnu poštu i odmah istoga dana napisao odgovor. Tako se to radi u civiliziranu svijetu. Bilo kako bilo, tri dana poslije dozivio sam sok! Došlo mi je pismo od Doubledaya! (Ako tko ne zna: to je divovska-gorostasna nakladnička korporacija koja sama u mjesec dana izda knjiga koliko total-ukupna Hrvatska u godinu dana. A možda i više.) Prva rečenica toga pisma glasila je, cit.:
Prijevod:
Svetih mi Sesveta! Ovo je bilo obilno pismo, cijela jedna gusta stranica pa ga neću citirati. A bilo je cijelo u Cigansko-Carskome tonu: pa pita na kojem bi se jeziku obavila svadbena ceremonija (Wedding Ceremony): srpskom? hrvatskom? slovenskom?, i koliko bismo gostiju pozvali na pir (tj. kolika je tiraža knjige), i tako redom, a na kraju vele da sretan događaj mora ugovoriti Carski Provodadžija (Imperial Matchmaker) tojest Jugoslovenska Autorska Agencija u Beogradu. (Pismo imam doma, tko hoće može zuriti u nj.) I tako smo pisali u JAA o našoj prošnji i Carevu pristanku (jasno, ne tim riječima nego ozbiljno-poslovno) a tamo je bila "Miss Dragičević" koja dosljedno Lundwallovu zakonu nije uopće odgovarala na naša pisma (imam doma kopije ako koga zanima) - čak sam joj pisao i na engleskom a Doubledayu slao kopiju - a onda je "Kentaur" iz vedra neba jednoga dana istrčao s tim istim knjigama! (Samo su malo preuredili "Epohin" tekst. Pitam se, pitam jesu li platili Soljanu i Belanu tantijeme za prijevod.) Nešto je tu gadno smrdjelo ali nije im se moglo baš ništa dokazati, razumije se, pa nismo ni probali… A ja sam već bio preveo skoro cijelu prvu knjigu, a sad sam si sav taj posao mogao zataknuti za sesir… To bi, dakle, bio taj prvi DJED. A evo i DJED DRUGI (ovo je ionako subjektivna histerija pa tko mi što može): 20.XI.1975. pohranio sam u Autorskoj Agenciji u Preradovićevoj elaborat 'SFERA, časopis za znanstvenu fantastiku i popularnu znanost' - to je koštalo 50 "novih dinara" (5000 "starih", netom je bila devalvacija) - kako bih si zaštitio vječnu slavu "inicijatora", pa s njime otišao u Vjesnik Hrvoju Šošicu koji je bio "savjetnik za izdavaštvo". On je uzeo elaborat, sa mnom vrlo ljubazno razgovarao, i odmah otputovao u Francusku za Vjesnikova dopisnika iz Pariza. (Mislim zbilja, časna pionirska!) Naslijedio ga je Vilko Luncer koji mu je bio sušta suprotnost (po pitanju odgoja, ljubaznosti i razumijevanja što ja to njemu pričam.) U ono je vrijeme redakcija "Romani i stripovi" imala čvrsto određeni fond naslova - ne znam, valjda dvanaest, ili tako nešto - pa su imali kajibojsko Laso i krimični Trag i ljubični Život i neke stripove - Popaj, ako se ne varam - itd. A imali su i ediciju o liječnicima-stažistima i medicinskim sestrama koja se s nekoga razloga nije baš prodavala (valjda je bila prejednolična: uvijek jedno te isto), pa su ju ukinuli, pa im se u fondu otvorilo prazno mjesto, pa su iz ladice izvukli onaj moj elaborat, pa je 5.VII.1976. izišao prvi Sirius. Tu je bila i epizoda s Otom Šolcom u »Mladosti« (on je tamo bio "savjetnik za izdavaštvo"). Razgovor s njime išao je ovako: »Mladost« neće pokrenuti esef-ediciju jer to ljudi ne bi čitali a ne bi čitali jer ne poznaju, a ne poznaju jer ne čitaju, a ne čitaju jer se ne izdaje, a ne izdaje se jer to ljudi ne bi čitali a ne bi čitali jer ne poznaju… I to u vrijeme kad je ta ista »Mladosti« u Gundulićevoj prodavala 3000 esefa svaki mjesec… Pa sam izgubio volju za inicijative. S vremena na vrijeme netko bi istrčao s pitanjem, "A zašto moramo čitati baš samo beogradski esef, zasto se ne nađe netko u Zagrebu…?" Pa bih se sjetio one epizode GZH-JAA, pa Ota Šolca, pa Luncera (a ne biste vjerovali kakva je sve podmetanja Sirius morao trpjeti od vlastite kuće, kao da ga netko u »Vjesniku« hoće onemogućiti - pogledajte u Vjesniku iz srpnja 1976. kakvim je nesuvislim člankom prokomentiran prvi broj Siriusa), pa kad je Bruno u jesen 1982. istrčao sa 'ČOVJEKOM PLUS', dok si rek'o "esef" SR Hrvatska je u ožujku 1983. zabrazdila 'Republičkim zakonom o izdavaštvu' kojim je postala jedina Republika u Yugi koja je zabranila privatno nakladništvo… Možda sam paranoičan, ali koincidencije su koincidencije a činjenice su ipak činjenice. Marginalci - Viktor Kipčić iz tiskare GZH i Borivoj Jurković iz Romana i stripova (gdje su našli utočište mnogi tadašnji nepodobni, napr. Igor Mandić u vrijeme kad nije smio pisati u Hrvatskoj) - htjeli su esef, a "jaki igrači" - Oto Šolc, Vilko Luncer - i "strukture" nisu. Oh, pa bio sam ja i u »Otokaru Keršovaniju« u Opatiji… Jesus na! Sad sam se sjetio! Koji blesavi naivnjak! Prvo sam im pisao, a onda bio i osobno kod urednika "druga Škunce" (zaboravih mu ime… Milivoj…?). Naravno, otplahnuo me muljazom da esef nije rentabilan posao. Tek sam mnogo kasnije saznao igru: Zoran Živković je štancao broširane (paperback) 'ODISEJE' i 'ZADUŽBINE' pa kad bi prodao koliko se moglo preprodavao je copyright »Keršovaniju« za tvrdi uvez. Tako je copyright imao praktički zabadava, a što je »Keršovani« pušio velike gubitke (jer zasićeno tržište nije šljivilo njegove skupe tvrdoveske)… Ali, tko te šiša. »Keršovani« je ionako bio "Udruženi Rad" pa nije mogao bankrotirati. Nije ni čudo sto je Milivoj? Škunca vjerovao kako esef nije rentabilan posao. Bilo je ludo i nezaboravno živjeti u Yugovini. Lijepi pozdrav, Dobri Dotepenec, Sanobor U sljedećoj BAKI čitajte kako je Oliver dobio zvijezdu na čelo a klubotvorna Petorka postala Sekcija. A bit će možda i jos poneki DJED. Stay tuned ("ostanite na našemu valu")! |
